10 BOŽJIH ZAPOVIJEDI

10 BOŽJIH ZAPOVIJEDI

SAVJEST – Božji glas u čovjeku

Svakom ljudskom biću Bog je dao savjest. Ona je unutrašnji odraz Božjega zakona u čovjekovu srcu. Savjest je nepisani zakon urezan u naša srca. Ona je Božji glas u našem razumu koji nam daje sposobnost razlikovati dobro od zla. Po sudu savjesti prepoznajemo moralnost djela koje smo počinili, koje činimo ili namjeravamo počiniti. Savjest nas uči da ne možemo činiti zlo da bismo postigli dobro. Ona je sud razuma koji nas potiče činiti dobro i izbjegavati zlo. Preko savjesti Bog nas usmjerava ovozemaljskom i vječnom dobru i istini.

Svaki čovjek u svom životu ima pravo živjeti po svojoj savjesti i djelovati po njoj u potpunoj slobodi. Iz istog razloga trebamo poštovati tuđu savjest. Nije dopušteno bližnjega navesti na čin protiv njegove savjesti. Nikoga se ne smije “siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari” (DH 3).
U svom životu pozvani smo donositi ispravan sud savjesti, a on će biti ispravan ako je u skladu s našim razumom i Božjom voljom. Božja volja očitovana je u Božjoj riječi.
Savjest može biti i krivo formirana. Stoga je svima potreban trajni odgoj savjesti, osobito danas kada su ljudi previše izloženi mnogim negativnim društvenim utjecajima koji mogu otupiti čovjekovu savjest. Savjest odgajamo i preispitujemo u svjetlu Božje riječi. Ako se trudimo, pa čak i u teškim životnim situacijama, usmjeravati svoj život i djelovanje prema volji Božjoj, ne moramo se bojati pogrješnog suda svoje savjesti. Naša savjest bit će čista ako taj nepisani zakon urezan u našu nutrinu usklađujemo s pisanim Božjim zakonom – s Deset Božjih zapovijedi!

BOŽJE ZAPOVIJEDI – PUT U SLOBODU

Ljudi najčešće ne vole zapovijedi, propise i zabrane. Misle da im oni sputavaju slobodu. I Bog je ljudima dao svoje zapovijedi. Jesu li one kočnica ljudske slobode? Nipošto! Božje zapovijedi smjernice su nam u tome kako ispravno živjeti, upravo u ljubavi i slobodi. I Isus nas poziva da, ako želimo živjeti u ljubavi prema Bogu i bližnjima, obdržavamo i čuvamo Božje zapovijedi.
Veliki Božji dar i izraz povjerenja čovjeku jest njegova sloboda. Bog nam je podario slobodu da ga možemo svojevoljno izabrati za Prijatelja. Imamo slobodu da bismo mogli svjesno i namjerno činiti dobro i njemu težiti. Što više nastojimo Bogu biti bliži i sličniji to smo slobodniji. Istinska i savršena sloboda vječni je život s Bogom.Potpuna sloboda kojoj težimo život je sa Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem u vječnosti.
No za našu slobodu postoje brojna iskušenja. Često nam ono što je loše djeluje kao nešto lijepo, a ono što je dobro kao nešto što nas ograničava. Sotona, lažac nad lašcima, uporno i bez prestanka nastoji u izvrnutom svjetlu prikazivati životne vrjednote. Zbog toga možemo steći osjećaj da je sloboda nešto drugo. Možemo misliti da živjeti u slobodi znači bezobzirno činiti što nas je volja ili da je vlastita sloboda veća od slobode bližnjega. Sloboda nam može izgledati kao teret jer je nerazdruživo spojena s odgovornošću. Za ono što smo slobodno počinili, odgovorni smo pred ljudima i pred Bogom. Istina, puno bezbolnije bismo živjeli kad ne bismo morali sami donositi odluke. Ali, tko bi (ili što) onda bio čovjek?
Bog nam je darom slobode izrazio ljubav i veliko povjerenje. Dao nam je dostojanstvo i vrijednost. Da bismo uspješno, usprkos kušnjama, ostvarivali slobodu, dao nam je savjest. Osim savjesti, Bog nam je objavio i pisanu pomoć – DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI – DEKALOG.
Dekalog nas u pisanom obliku savjetuje što nam je dobro činiti, a što moramo izbjegavati. U sažetim nedvosmislenim Božjim riječima putokaz je za istinsko ostvarivanje slobode. Naš nas nebeski Otac putem Deset zapovijedi odgaja i poučava u brojnim životnim situacijama. Poštovanjem Dekaloga lakše ćemo se odgojiti na svoju pravu “sliku”. Pokazat ćemo da poštujemo i volimo sebe i bližnje i da Boga prihvaćamo za svoga Oca!

DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!
2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva!
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!
Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. (Izl 20, 2-5)
Prva Božja zapovijed nije samo prva nego i osnovna zapovijed: prihvatiti Boga i u njega vjerovati. Iz našeg prihvaćanja Boga i vjerovanja u njega proizlaze sve ostale zapovijedi. Ovdje stoji neprestani poziv svakom od nas da u Boga vjerujemo, da se u njega ufamo i da ga ljubimo iznad svega. S druge strane, kao vjernici koji priznajemo jedinoga pravoga Boga, moramo odbaciti sve što se protivi trima bogoslovnim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi. To su nevjera, očaj i mržnja prema Bogu. Vjera u Božju ljubav potiče nas odgovoriti Bogu svojom ljubavlju, stoga nam i nalaže ljubiti Boga iznad svega i sva stvorenja radi Boga. Poziva nas u Boga se ufati i imati u Njega pouzdanja.
Prva zapovijed također nas poziva da se Bogu klanjamo. Klanjati se Bogu znači Njega priznavati za Gospodina svega što postoji i radi Njegove svetosti ga slaviti. Najčešći izraz našega klanjanja Bogu jest molitva. Molitva je uzdizanje naše duše k Bogu hvalom, zahvaljivanjem, zagovorom i prošnjom. Naše se klanjanje Bogu očituje i prinošenjem žrtava i davanjem obećanja i zavjeta Bogu.
Ova zapovijed sadržava i zabrane. Ona nam zabranjuje čašćenje i slavljenje ikoga i ičega na način na koji se slavi Boga. Po vjeri u raspetog i uskrslog Isusa oslobođeni smo od svakog ropstva, bilo straha od budućnosti ili od prirodnih sila, bilo nezdrave radoznalosti. Zato naša vjera isključuje bilo kakvo zastranjenje u štovanju koje trebamo iskazivati Bogu. Najčešći su grijesi protiv prve Božje zapovijedi: praznovjerje, idolopoklonstvo, horoskop i astrologija, gatanje i magija, svetogrđe i simonija, bezboštvo i vjerska ravnodušnost.

Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
Psovku i kletvu čujemo na žalost svaki dan. Mnogi imaju tu ružnu naviku. Što ih navodi na psovku? Zašto su psovka i kletva grijeh?
Druga zapovijed poziva nas da štujemo ime Gospodnje, jer je njegovo ime sveto. Ime je znak osobe i njezina dostojanstva. Bog nam u intimnom povjerenju otkriva svoje Biće i objavljuje svoje ime: Jahve – Ja sam koji jesam. U Starom zavjetu ljudi iz poštovanja prema Bogu nisu izgovarali njegovo ime, nego su mu se najčešće obraćali: “Gospodine!” Božje je ime sveto te ga trebamo izgovarati s poštovanjem koje odgovara njegovu veličanstvu i svetosti.
Božje ime pozvani smo zazivati u molitvi, kada Boga hvalimo, slavimo, blagoslivljamo, kad mu zahvaljujemo za primljene darove. Svaku našu molitvu započinjemo u Božje ime, “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Molitva je odraz naše poniznosti pred Bogom. Biti malen pred Bogom ne znači ne poštovati sebe. Dapače, ističemo svoje dostojanstvo Božjih stvorenja. Kraljevstvo Božje kraljevstvo je malenih i poniznih pred Bogom.
Na krštenju svaki kršćanin prima u Crkvi vlastito ime i Bog zove svakoga njegovim imenom. Zato je i ime svakoga čovjeka sveto. Ono je ikona osobe. Kao znak dostojanstva onoga koji ga nosi, ime zahtijeva naše poštovanje (usp. KKC 2158).
Sve što se protivi iskrenom štovanju svetoga Božjeg imena treba izbjegavati. Tako druga zapovijed zabranjuje svako neprimjereno i nedolično služenje Božjim imenom: psovku, kletvu, krivokletstvo, magijsko služenje Božjim imenom i nepotrebno spominjanje Božjeg imena. Ona također zabranjuje uvredljivo služenje imenom Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, Crkve, svetaca i svetih stvari. Najgori oblik uvrede Božjeg imena jest bogohuljenje.

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
Poštujemo li mi dan počinka i dan posvećen Bogu? Kako se obično ispričavamo ako nedjeljom nismo bili na sv. misi? Zašto je nedjelja dan posvećen Bogu i našim bližnjima?
Treća zapovijed Dekaloga podsjeća nas na svetost dana posvećenog Bogu. To je za Židove bila subota, blagoslovljeni dan Božjeg počinka nakon završetka stvaranja. Božje stvaranje primjer je ljudskom djelovanju, pa tako i čovjek u dan Gospodnji treba počinuti od svakodnevnog rada. Subota je spomendan dovršenja prvog stvaranja i Izraelova oslobođenja iz egipatskog ropstva. Zato je ona dan posebnog zahvaljivanja Bogu za njegova dobročinstva.
Isus je uskrsnuo nakon subote “prvog dana u tjednu”, dakle, u nedjelju. Njegovim uskrsnućem započelo je novo stvaranje. Kršćani zbog toga zamjenjuju židovsku subotu nedjeljom, koja postaje dan Gospodnji i ispunjenje subote. Uredbom rimskog cara Konstantina već u IV. stoljeću nedjelja je propisana vjernicima kao zapovjedni blagdan, što kršćanima omogućuje tjedni odmor i prikladno vrijeme ne samo za vjerske sadržaje nego i za obiteljski, društveni i kulturni život. Nedjelja bi trebala i danas zadržati svoje izvorno značenje dana posvećenog Gospodinu i tjednog odmora.
Svetkovati dan Gospodnji za svakog kršćanina ponajprije znači sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju u svojoj župnoj zajednici. I to ne samo nedjeljom nego i zapovjednim blagdanima. Na taj način, kao zajednica vjernika svjedočimo svoje zajedništvo u vjeri i ljubavi, Božju svetost i svoju nadu u spasenje. Nedjeljom i zapovjednim blagdanima trebamo se suzdržavati od onih poslova i djela koji nas mogu spriječiti u slavljenju Boga (Euharistije – Svete Mise) ili prijeko potrebnom odmoru duše i tijela.

Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
Živim s roditeljima, braćom i sestrama. Družim se s prijateljima. Mnogi od nas imaju baku i djeda. U školi imam svoje učitelje i nastavnike. Susrećem ljude koji obavljaju različite službe u društvu. Koliko primjećujem i poštujem svoje bližnje? Dugujem li roditeljima posebnu zahvalnost? O svemu tome govori nam četvrta Božja zapovijed.
Nijedan čovjek nije otok i svi smo upućeni jedni na druge. Da bismo mogli živjeti, svima su nam potrebni ljubav, sigurnost, prihvaćenost, poštovanje, potpora naših najbližih. Sve to najprije trebamo doživjeti u obiteljskom zajedništvu jer obitelj je kolijevka života. Kao takva, ona je temeljna društvena i kršćanska zajednica koju i društvo i Crkva trebaju svesrdno podupirati. Bog je na poseban način posvetio obitelj i obiteljski život Isusovim rođenjem i odrastanjem u svetoj nazaretskoj obitelji.
U prve tri zapovijedi vidjeli smo da Boga trebamo staviti na prvo mjesto u svom životu. U četvrtoj zapovijedi, kojom započinje druga ploča Zakona, uočavamo da je Bog htio da na ovoj zemlji najprije poštujemo svoje roditelje. Ova zapovijed, dakle, na prvo mjesto stavlja dužnosti djece u odnosu prema svojim roditeljima, jer ona su plod roditeljske ljubavi. Te su dužnosti: ljubav i zahvalnost, poštovanje i odanost, poučljivost i poslušnost, briga za roditelje, međusobno poštovanje i ljubav među braćom i sestrama.
Nadalje, četvrta zapovijed uključuje prava i dužnosti roditelja prema djeci. Bog naglašava veliku ulogu roditelja u našem životu. Uz nezaobilaznu materijalnu brigu, roditelji su pozvani pružiti svojoj djeci potpuni odgoj, osobito moralni i duhovni. Roditelji su prvi i nezamjenjivi odgojitelji u vjeri svoje djece. Kako ljubiti Boga, sebe i bližnje, učimo najprije od svojih najbližih. Neki roditelji ne uspijevaju pravilno ispuniti svoju odgojnu zadaću. Razlozi njihova neuspjeha brojni su. Četvrta nas zapovijed potiče na nesebičnu ljubav i prema takvim odgojiteljima. Upućuje nas na skladan obiteljski život kao preduvjet ostvarenja zdrave osobnosti, obitelji, Crkve i društva.
Četvrta Božja zapovijed tiče se i izvanobiteljskog ozračja. Uključuje dužnosti učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, građana prema domovini i državnim poglavarima itd. Svi smo kao članovi društva pozvani poštovati građanske vlasti i s njima surađivati u izgradnji pravednog društva u duhu istine, mira, pravde, solidarnosti i slobode.

Ne ubij! – svetost ljudskog života
Koliko god se danas svi zaklinju u ljudska prava, čini se da se ta prava upravo danas najviše krše. Osobito je ugroženo ono najtemeljnije ljudsko pravo: pravo na život. U to se možemo svakodnevno uvjeriti ako samo poslušamo vijesti ili pročitamo novine. Pravo na život nije samo ljudsko nego nadasve božansko pravo. Zašto?
Čovjek je kruna Božjega stvaranja i zato je svaki ljudski život svet, a Bog je jedini gospodar života. Svaki je čovjek “slika Božja” i kao pojedinac od Boga ljubljeno i posvećeno biće od oblikovanja u majčinoj utrobi. Svaki ljudski život jedinstven je i neponovljiv. Svatko je od nas osobno jedna Božja želja spuštena s s neba na zemlju. Život nam je darovan te smo pozvani ostvarivati se kao “slika Božja”. Ovim vremenitim životom gradimo svoju vječnost.
Budući da je Bog jedini gospodar života, čovjekov život ima neprocjenjivu vrijednost i treba ga poštovati u svoj njegovoj cjelovitosti, od začeća do naravne smrti. Kao upravitelji, a ne vlasnici svoga života, Bogu smo za njega odgovorni. Svojim utjelovljenjem, životom, žrtvom i uskrsnućem Isus Krist dao je čovjeku posebno dostojanstvo.
Peta Božja zapovijed u pozitivnom smislu kaže: “Poštuj, čuvaj i ljubi svoj život i život drugoga!” Dakle, nikome nije dopušteno namjerno oduzeti život. Izravno i hotimično ubojstvo čovjeka u nebo je vapijući grijeh. Na žalost, osim hotimičnih ubojstava, danas postoje mnogi oblici gruboga kršenja pete Božje zapovijedi:pobačaj, eutanazija, samoubojstvo, rat, naoružavanje, otmice, uzimanje talaca, mučenja, medicinski pokusi na ljudima, ugrožavanje vlastitoga zdravlja (droga, duhan, alkohol), sablazan.

DOSTOJANSTVO LJUDSKOG TIJELA I BRAČNA ČISTOĆA
Ne sagriješi bludno!
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko da bi njih dvoje postali jedno tijelo. Na temelju Božje riječi u Bibliji, kršćanski nauk snažno naglašava dostojanstvo ljudskog tijela i ljudske spolnosti koja se treba živjeti u bračnoj ljubavi. No svjedoci smo koliko je oko nas bestidnog omalovažavanja ljudskog tijela i pogrješnog življenja ljudske spolnosti.
Ljudska spolnostjedna je od najvažnijih stvarnosti ljudskog bića. Obuhvaća osobu u cjelini jedinstva tijela i duše. Različiti spolovi imaju jednako dostojanstvo i usmjereni su kao različita “bića za drugoga”. Ljudska seksualnost u službi je ljubavi i života koji niče iz međusobnog darivanja. Ljubav je temeljni i urođeni poziv svakoga ljudskog bića. Šesta nas Božja zapovijed poziva da uredno i čisto živimo svoju spolnost kao izraz ljubavi. Tri su različita oblika krjeposti čistoće: bračna, udovička i djevičanska čistoća.
Prema kršćanskom nauku, ljudska spolnost živi se u bračnoj ljubavi i vjernosti dvoje supružnika. Ona je u službi ljubavi i rađanja djece. Sve što se tome protivi jest povreda šeste Božje zapovijedi, a to je: preljub, rastava braka, incest (rodoskvrnuće), mnogoženstvo, slobodne veze, nemoralna regulacija poroda (kontracepcija, sterilizacija) itd.
Šesta zapovijed upozorava na opasnosti od zlouporaba spolnosti i od grijeha protiv spolne čistoće. Spolnost se zloupotrebljava svojevoljnim požudnim mislima, željama, riječima i djelima u odnosu prema sebi ili drugome. Svaka neuredna želja za spolnim užitkom općenito se naziva bludnost, osobito ako se traži radi samoga sebe te se u njoj isključuje ljubav i rađanje. Najčešći su grijesi bludnosti: blud, masturbacija, pornografija, prostitucija, homoseksualnost, pedofilija i silovanje.
Ljudska spolnost velika je vrijednost i trebamo je dostojanstveno živjeti u krjeposti čistoće koju postižemo molitvom i samosvladavanjem. Isus Krist uzor je čistoće. Naše tijelo hram je Duha Svetoga i izražava čovjekovo duhovno-tjelesno jedinstvo u težnji za Božjom ljubavi.

Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
Deveta Božja zapovijed poziva na svetost, međusobnu vjernost, ljubav i čistoću u bračnom životu. Bračni savez koji su supružnici sklopili sakramentom ženidbe neopoziv je i nerazrješiv. Spolnost je usmjerena izražavanju ljubavi dvoje supružnika. Njihova tjelesna intimnost znak je duhovnog zajedništva posvećenog sakramentom.
Deveta zapovijed govori o tjelesnoj požudi. Ona po sebi nije grijeh, ali čovjeka nagoni na grijeh. Zato je potrebno stalno nastojanje za čistoćom srca. Srce (čovjekova nutrina) je središte čovjekove moralnosti jer “iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke” (Mt15, 19). Čistoća srca je naš trajni zadatak i postiže se vježbanjem u umjerenosti, čistim nakanama i pogledima, stidljivošću i, nadasve, svakodnevnom molitvom.
Grijesi protiv devete Božje zapovijedi povrjeđuju dostojanstvo i svetost bračne ljubavi i ženidbenog jedinstva. Bračna nevjera ili preljub bludni je grijeh osobe koja je u braku, učinjen s drugom osobom. Isus osuđuje svaki preljub jer on ranjava bračni savez, ruši bračnu ljubav i vjernost te dovodi u pogibelj dobro obitelji. Rastava je raskid bračnog saveza na koji su se supružnici pred Bogom i Crkvom obvezali živjeti sve do smrti. Rastava braka teško pogađa cijelu obitelj, osobito djecu. Sklapanje novog braka dovodi rastavljene u stanje trajnog preljuba. Mnogoženstvo (poligamija)teško se protivi Božjem naumu i jednakom dostojanstvu muža i žene. Ljubav muža i žene jedinstvena je i nedjeljiva na više žena ili muževa.

POŠTOVANJE TUĐE IMOVINE
Svi imamo svoje osobne stvari, netko manje a netko više. Svi smo ponosni na svoje vlasništvo, osobito ako smo ga stekli svojim trudom i radom. Kako bismo se osjećali kada bi nam netko oduzeo ono što je naše privatno vlasništvo? Zbog čega ljudi posežu za tuđim stvarima? Zašto su krađa i pohlepa grijeh? O tome nam govore sedma i deseta Božja zapovijed.

Ne ukradi!
Bog je stvorenu zemlju povjerio čovjeku. Dobra ovoga svijeta namijenjena su cijelome ljudskom rodu i čovječanstvo njima treba zajednički upravljati. Sedma zapovijed potiče na poštovanje i čuvanje stvorenog svijeta i na pravednu raspodjelu zajedničkog zemaljskog blaga među ljudima. Krjepost umjerenosti, pravednosti i solidarnosti temelj su poštovanja sedme Božje zapovijedi.
Dobra ovoga svijeta stječu se radom kojim produljujemo Božje djelo stvaranja na zemlji. Isus je, kao sin tesarov, radio u svojoj nazaretskoj obitelji. Svaki čovjek ima pravo i dužnost raditi. Radom uzdržavamo svoj život i živote svojih bližnjih u obitelji. Društvo i država moraju svim ljudima omogućiti da rade i da dobiju pravednu plaću kao plod svoga rada.
Na temelju rada čovjek stječe svoje privatno vlasništvo. Oteti tuđe dobro znači ukrasti. Krađa je nasilno i nepravedno prisvajanje tuđih stvari, a sedma Božja zapovijed zabranjuje svako nepravedno uzimanje, zadržavanje tuđeg dobra ili uskraćivanje prava na nj. Postoje različiti oblici krađe: izravna krađa, namjerno zadržavanje pozajmljenih stvari, varanje u trgovini, uskraćivanje zaslužene plaće, nepravedna isplata plaća, nezakonito povisivanje cijena, neplaćanje društvenih i javnih usluga itd. Ukradeno uvijek treba vratiti ili pravedno nadoknaditi.
No, rad ne smije postati svrhom samome sebi niti isključivo sredstvo zarade i dobitka; rad je sredstvo čovjekova posvećenja i u službi promicanja čovjekova dostojanstva. Naše privatno dobro koje smo stekli radom mora nas uvijek poticati naljubav i milosrđe prema onima koji oskudijevaju, siromasima. Našu ljubav prema potrebnima iskazujemo duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Isus se poistovjećuje sa siromašnima i potrebnima kada kaže: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40).

Ne poželi nikakve tuđe stvari!
Deseta zapovijed upotpunjuje devetu te govori o pohlepi za tuđim dobrima (požuda očiju). Ta neumjerena pohlepa nastaje od nezasitne želje za bogatstvom koja čovjeka može odvesti u krađu, grabež, gramzivost i prijevaru. Prirodno je imati različite tjelesne potrebe, ali u svojim željama i potrebama moramo biti umjereni inače postajemo robovi zemaljskih dobara.
Neumjerena želja za nekim, osobito tuđim dobrom, grijeh je. “Požuda očiju” jestgramzivost, što znači neumjerena želja i čežnja za bogatstvom. Preveliko bogatstvo može nas učiniti neosjetljivima za potrebe bližnjega. Zarobljeni posjedovanjem, bogataši su u velikoj opasnosti od duhovnog osiromašenja. O opasnostima bogatstva i vrijednostima siromaštva osobito je posvjedočio Isus Krist. U proglasu blaženstava ističe siromaštvo kao put u Božje kraljevstvo.
Desetoj Božjoj zapovijedi izravno se protivi zavist, jedan od sedam glavnih grijeha. Zavist je žalost koju netko osjeća zbog dobra drugoga i neuredna želja da to dobro prisvoji za sebe. Grijeh ljudske zavisti nezasitan je i čovjeka može dovesti do najgorih zlodjela. Zavist teško opterećuje i truje ljudsko srce.
Nasuprot ljudskoj pohlepi, gramzivosti i zavisti, deseta Božja zapovijed potiče nas na “siromaštvo srca”, na skromnost i jednostavnost, na nenavezanost na zemaljska bogatstva, te nas, u isto vrijeme, usmjerava na pouzdanje u Boga i želju za ostvarenjem istinske i nepropadljive sreće.

Ne reci lažna svjedočanstva!
Zašto ljudi šire neistine i laži? Imamo li pravo znati uvijek istinu? O tome nam govori osma Božja zapovijed.
Bog je izvor svake istine. Isus za sebe kaže da je on Istina i poručuje nama da će nas istina osloboditi. Kao Isusovi učenici trebamo biti u službi istine. Pozvani smo biti istiniti, iskreni i istinoljubivi. Kršćani se, stoga, trebaju čuvati svega što potkopava ili ugrožava istinu. Istina ili istinoljubivost je krjepost kojom se čovjek iskazuje istinitim u svojim riječima i djelima, čuvajući se laži, dvoličnosti, pretvaranja i licemjerja. Ljudi ne bi mogli živjeti zajedno kada ne bi imali međusobnog povjerenja i kada ne bi govorili istinu jedni drugima.
Postoji mnogo načina kako se može povrijediti istina. Najizravnija povrjeda istine jest laž, kada se govori neistina s nakanom varanja drugoga. Laž može biti teže i lakše naravi. Osobito je teška u krivom svjedočanstvu (lažna izjava izrečena javno pred sudom) i krivokletstvu (laž izrečena pod prisegom). Na temelju lažnog svjedočenja i krivokletstva nevina osoba može biti osuđena, a krivac oslobođen.
Svaki čovjek ima pravo na dobar glas i čast, a sve ono što vrijeđa dobar glas i čast bližnjega protivi se osmoj Božjoj zapovijedi. To su svakako ogovaranje i klevetanje. To su grijesi protiv bratske ljubavi. Ogovara onaj tko bez razloga otkriva tuđe nedostatke i pogreške osobama koje to ne znaju. Kleveće onaj tko iznoseći laži o drugome škodi dobru glasu bližnjega i daje prigodu da se stvaraju krivi sudovi.
Postoji još mnogo načina kako se može povrijediti istina u odnosu na sebe ili drugoga: dvoličnost i licemjerje, laskanje i ulagivanje, hvastanje, ruganje i zlobno podcjenjivanje drugoga. Ljudska je i kršćanska dužnost nadoknaditi ili ispraviti nepravdu koju smo nanijeli bližnjemu iznošenjem neistina, ogovaranjem, klevetanjem i drugim oblicima vrijeđanja istine o njemu.
Kao što svaki čovjek ima pravo na svoj dobar glas, ima i pravo na priopćavanje istine. Svjesni smo da zlo postoji i da je snažno, ali istodobno smo radosni jer smo na strani dobra koje je uvijek jače od zla! Za istinito obavještavanje pojedinaca i zajednice osobito su odgovorna sredstva društvenog priopćavanja (tisak, radio, televizija itd). Svi imamo pravo na obaviještenost koja je utemeljena na istini, slobodi, pravdi i ljubavi.

deset_zapovijedi_ilustracija-2

 

deset-boc5bejih-zapovijedi-3

 

slide1-n-3

 

 

Preuzeto sa stranice: www.gospa-sinjska.hr