PROČITAJTE: razgovor s fra Ivanom Vladićem, franjevcem naše župe

PROČITAJTE: razgovor s fra Ivanom Vladićem, franjevcem naše župe

U susret Nedjelji Dobroga Pastira, započeli smo Tjedan molitve za duhovna zvanja. Isus kaže: “Žetva je velika, a radnika malo. Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!” Molimo Isusa za nova svećenička i redovnička zvanja u Crkvi!

 

TOM PRIGODOM RAZGOVARALI SMO S FRANJEVCEM

NAŠE ŽUPE PRESVETOG TROJSTVA, fra Ivanom Vladićem.

 

1. Ivane, reci nam prvo nešto o sebi – odakle si, koliko imaš godina i sl.

Rođen sam tu u Karlovcu 1991. godine, 08. svibnja, što znači da ću uskoro imati punih 25. godina. Roditelji su doselili iz Rame nekoliko godina prije rata jer su ovdje našli posao pa su i ostali. Živjeli smo u Domobranskoj ulici do ljeta 2009. godine kad smo preselili na Borlin. Tad sam bio maturant. Ovdje sam išao u Osnovnu školu Braća Seljan, a nakon toga u Gimnaziju, opći smjer. Poslije sam upisao kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

2. Za nas je posebnost što si ponikao iz naše zajednice, iz naše crkve. Kako se rodio tvoj poziv da budeš franjevac?

Ja sam već kao mali govorio da ću biti svećenik, pa opet pred kraj osnovne škole, tamo u sedmom razredu. U osmom sam već polako odustajao od te ideje, a i moj ujak, p. Ivan Antunović, mi je preporučio da završim gimnaziju u Karlovcu pa da onda razmislim hoću li ići ili ne – naime moji su me roditelji htjeli poslati u sjemenište. Tako sam krenuo u gimnaziju i ta mi se ideja o svećeništvu sve manje činila vjerojatnom. Moram priznati da nisam bio previše oduševljen franjevcima kao takvima, više su me oduševljavali svećenici iz rodnoga sela mojih roditelja (zapravo moji rođaci, p. Mate Antunović, o. Domin Vladić i naravno, moji ujaci Ivo i Jure), vjerojatno sam gledajući njih kao malo dijete govorio da ću biti svećenik.

U drugom srednjem moja me dobra prijateljica Paulina Ćališ pozvala da dođem petkom navečer na susret Franjevačke mladeži. Bilo je to negdje pred kraj 2006. godine što je bilo prije skoro deset godina i to me pomalo straši J. Nisam baš bio za takva druženja, ali roditelji su mi rekli da neću nikad znati ako ne probam pa sam nevoljko došao. Ondje sam upoznao fra Bernardina i ostalu ekipu, ali nisam se baš snašao, niti sam često dolazio sve do trećeg razreda srednje škole kad sam pozvao sa sobom Alena Piralića koji mi je pomogao premostiti tu generacijsku razliku.

Onda se pojavio fra Tonio s kojim smo se često družili i on nam je često, ponekad vrlo diskretno, a ponekad prilično otvoreno, govorio kako bismo mogli postati fratri. Meni je to, naravno, izgledalo vrlo primamljivo jer taj mi se franjevački život često činio kao neki put u nepoznato, nešto što odskače od onog standardnog puta: škola – faks – posao – mirovina. Nikad nisam imao veliku želju studirati, to je bilo nešto u što su me društvo i okolina gurali. Međutim priznati da to želim, osobito sebi, bilo je malo teže pa sam na razne načine pokušao samoga sebe uvjeriti da ja to ne želim.

Međutim krenuo je studij u Zagrebu, koji mi je dobro išao, i na kojem sam s vremenom zavolio jezik i prezreo znanstveno proučavanje književnosti. Kad sam upisivao fakultet znao sam da ja to ne želim, znao sam da ne znam što želim studirati. Bilo je to lijepo iskustvo, ali ja nisam bio na mjestu. Na koncu se u meni prelomilo, skupio sam hrabrosti i rekao to Toniu jer on mi je tu bio prvi na dohvat ruke. (Htio sam mu to reći već jednom ranije, negdje pred početak prve godine, ali nisam se usudio iskočiti iz sigurnog kolosijeka kojim sam išao.) Na koncu sam se prestao zavaravati i odlučio sam probati. Za sad nisam požalio, a studij sam ostavio kad sam dovršio drugu godinu.

3. Što te ponukalo da dođeš na prvi framaški susret i što te ponukalo da na Framu nastaviš odlaziti?

Kao što već rekoh, Paulina me pozvala na prvi framaški susret pa nisam uspio ostati zbog generacijskog jaza, tu i tamo sam kapnuo. Onda sam pozvao Alena, došao je i moj brat Josip pa je preko njih bilo lakše ući u kontakt i s drugima. Poslije sam nastavio dolaziti jer su s vremenom ti ljudi postali moje društvo, imao sam povjerenja u njih i mnogo sam od njih naučio (to ozbiljno mislim). Poslije su došli i neki mlađi, a ja sam dobio priliku biti klinac još malo duže. Usto, nekako sam počelo od mene tražiti da dam ono što sam primio.

4. Što smatraš posebnošću franjevačke karizme? Koji te dio osobnosti sv. Franje najviše privlači?

Malenost. Sve se vrti oko toga. Sveti Franjo nikad nije zaboravio da je dijete Božje, a sve je u toj malenosti – i poslušnost i čistoća i evanđeosko siromaštvo. Dakako, to je jedan ideal, smatram.

5. Gdje se vidiš jednoga dana kao svećenik? Čime bi se volio baviti?

Da budem iskren, ne znam još. Ispovijedati, slaviti mise, krstiti – to je valjda to čime ću se baviti. Svjedočiti braći evanđelje koje mi je i samom posvjedočeno. Nadam se da ću barem toliko uspjeti.

6. Možeš li nam malo opisati svoju formaciju? Što bi istaknuo kao posebno lijepo iskustvo?

Mogu, naravno! Došao sam prvo u Samobor, u postulaturu gdje sam bio godinu dana – to je godina u kojoj smo se privikavali na samostanski život i promišljali o pozivu. Potom novicijat u Rijeci na Trsatu gdje sam intenzivnije razmišljao o pozivu i sad sam evo već treću godinu u Zagrebu, na Kaptolu gdje je naša bogoslovija, studiram. Posebno lijepo mi je bilo vraćati se na stara mjesta gdje sam već živio, u Samobor i na Trsat (dok sam bio tamo, nije izgledalo tako bajno, a sad se volim prisjećati tih dana).

7. Kako je tvoja obitelj prihvatila tvoju odluku da kreneš putem duhovnog zvanja?

Oni su to vrlo lijepo primili, štoviše, mama je htjela da jedan od nas trojice bude svećenik. To je i bio razlog zašto im nisam ništa govorio do trenutka kad sam bio siguran da idem u postulaturu – htio sam da to bude isključivo moja odluka. Danas bi postupio sigurno drugačije, kad gledam iz ove perspektive, ali Bogu hvala!

8. Kako sada izgleda tvoja svakodnevica? Koje su ti dužnosti, hobiji?

Ujutro molitva pa predavanja. Popodne učenje i odmor, navečer misa i večernja molitva. To je ugrubo. Osim fakulteta imamo dužnosti na nedjeljnim misama, čišćenje petkom, porta, a ja ove godine i slažem rasporede za nedjelje i za portu. Primarno nam je studij, ali nađe se vremena i za nogomet, košarku ili kakvu društvenu igru – to je, kažu, dobro za život u bratstvu J.

9. Što bi poručio onim mladima koji pomišljaju na duhovni poziv, no ne mogu se odlučiti?

Eto, nek’ se usude. Danas se ljudi, valjda boje neuspjeha pa puštaju da život prolazi pokraj njih. I ja sam često takav, ali svaki put kad sam se usudio isplatilo se. I kad sam trebao doći na Framu i kad sam trebao ući u franjevački Red. Nije tu riječ samo o duhovnom pozivu, riječ je o svemu u životu, kad tražiš posao, buduću ženu, fakultet, pa čak i prijatelje – neuspjeh je dobar – smatram da je on puno veća škola od pukog uspjeha, put do uspjeha.

10. Za kraj – u nedjelju slavimo Nedjelju Dobrog Pastira, tom prigodom imaš li kakvu poruku za naše čitatelje?

Neka mole za sve nas koji smo se opredijelili za duhovni poziv da ustrajemo u onome što smo započeli.

                                                                                                                                           razgovarao: brat franjevac

fra Ivan Vladic

11412105_1409591326036284_3202512759344289062_n-1

11064270_1454340554894694_4012008799973905126_n-2