ISUSOV GOVOR NA GORI – blaženstva!

ISUSOV GOVOR NA GORI – blaženstva!

„Tko nije nikad čitao „Govor na gori”, rekao je katolički francuski pisac François Mauriac, „nije u stanju znati što je kršćanstvo.” Dakle, taj veliki Isusov govor, prvi od pet govora u evanđelju po Mateju, počinje s osam svečanih i paradoksalnih Isusovih izjava, gdje se „blaženima” proglašuju poraženi i nesretnici u povijesti: „Blaženi siromasi duhom… Blaženi ožalošćeni… Blaženi krotki… Blaženi čisti srcem…Blaženi mirotvorci… Blaženi progonjeni zbog pravde…” (Mt 5,3-10). Deveto blaženstvo („Blago vama kad vas pogrde i prognaju…”) dodatak je evanđelistov, da produbi osmo blaženstvo.

blaženstva 3

„Blaženstvo” je izraženo na grčkom riječju makarios, „blažen, sretan”, odakle tehnički termin „makarizam” (tj. blaženstvo). To je književna vrsta , kojom se proglašava dionikom Božje radosti onaj koji je izabrao put pravde i istine. Već se u Starom zavjetu rabio takav način izražavanja koji je imao sapijencijalno značenje, to jest moralno i egzistencijalno. Psaltir, na primjer, počinje upravo tako: „Blažen čovjek koji ne slijedi savjeta opakih…” (1,1). U psaltiru dolaze i takve rečenice: „Blago čovjeku koji se boji Gospodina i koji uživa u zapovijedima njegovim” (Ps 112,1).

„Blaženstvo” je usporedno s „blagoslovom”, što ima više liturgijski i svećenički pečat. Krist upotrebljava oba izraza, ali prvi mu je draži jer ima proročku boju. Isus pak tome daje snažan i izazovan smisao: prava je radost u gubitku ili u neposjedovanju ili u izvršavanju dobrih djela, ali pod uvjetom da se to čini radikalnim darivanjem i nenavezanošću. Značajna su dva blaženstva koja u sebi sadrže „ duh” i „ srce” (ono o „siromasima” i o „čistima srcem”): u biblijskom rječniku ovi izrazi ne označuju nutrinu ili neodređenu duhovnost, nego izbor koji ima korijene u dubini savjesti i grana se po cijelom biću i djelu vjernika.

blaženstva 1
Ono što Isus traži od učenika, to jest od kršćanina (a ne samo od apostola ili posvećene osobe, kako se nekad smatralo), jest stalno, potpuno, apsolutno opredjeljenje, a ne samo neko jednostavno izvršavanje nekih vjerskih ili karitativnih normi. Zanimljivo je kako je prva Crkva primjenjivala Blaženstva u različitim društvenim prilikama u kojima je morala živjeti. Tako kod Luke imamo četiri blaženstva (6,20-26) i četiri „prokletstva” („Jao vama bogataši… jao vama koji ste sada siti…jao vama koji se sada smijete…jao vama, kad vas svi budu hvalili..”).

Osim toga kod Luke blaženstva su konkretnija i neposrednija, izostavljajući oznaku „u duhu”. Prvi o kojima se govori su jednostavno „siromasi”, u drugom licu („vi siromasi”), vjerojatno se obraća članovima zajednice, koja se sastojala od najnižeg društvenog sloja. Time se pokazuje kako Isusova riječ nije sačuvana kao neki hladan dragocjen kamen, nego kao sjeme koje treba nicati i rasti i prilagoditi se različitim terenima u povijesti i u životu, naviještajući radost i nadu.

Biti blažen znači susresti Boga. Zato je Bog izabrao i pozvao ljude. Biblija stavlja uvjete blaženstva. Stari zavjet proglašava blaženima najprije čovjeka koji sluša, razmatra i opslužuje Zakon. Sretni su također muškarci i žene koji imaju brojnu djecu i koje Bog blagoslivlja dajući im materijalna dobra (Pnz 11,2-6)
Isus naviješta preokret vrednota. Kaže svojim učenicima: „Blaženi vi siromašni, vi koji gladujete i plačete. Božje kraljevstvo pripada vama”. Ova su blaženstva izvor nade: siromašni i isključeni povlaštenici su Očevi, njima je najprije otvoren ulaz u Kraljevstvo. Ono ispunja one koji, idući za Isusom, žeđaju pravde i koji su progonjeni. (Vidi Lk 6,20-23; Mt 5,1-10).

blac5beenstva-2
Davati i dijeliti tajna je sreće. „Više je radosti u davanju nego u primanju”. Privezanost za bogatstvo onemogućuje ljubav. Prve kršćanske zajednice o kojima govore djela apostolska ostvarile su ovo dijeljenje dobara čime se ostvaruje obrat situacije, kako je htio Isus.
Napokon, najblaženiji su oni koji slušaju Riječ Božju i vrše je. Oni će postići veliku sreću koju je Bog pripravio svojoj djeci: „ život vječni”. (vidi Dj 2,44-45).

Prije nego se opiše ideal učenika, siromašnog u duhu, žalosnog, blagog, gladnog pravde, blaženstva opisuju povijesni lik Isusov koji je poučavao kako se konkretno odnositi prema Ocu i braći. Jedino ako gledamo na Isusa, blaženstva objavljuju svoj pravi smisao i svoje opravdanje, izlaze iz onog izazovnog nimbusa zbog čega ih smatramo nemogućima, kao nešto od drugoga svijeta, nedostižnima. Ono što je nama nemoguće, moguće je Bogu i stoga je moguće muškarcu i ženi krštenima, pozvanima na svetost.

U stvari, blaženstva su jedan jedini temeljni stav: priznati Božji primat u svojemu životu, priznati primat Oca i zato nužnost njemu se povjeriti. „Oče, sve je u tvojim rukama, sve povjeravam tebi, sve očekujem i nadam se od tebe”, kaže čovjek u blaženstvima.

Tako su blaženstva stav onoga koji se, kao Isus, potpuno pouzdaje u Oca. I stoga je blažen, sretan, jer mu ništa ne nedostaje. I ako mora časovito podnositi žalost ili progonstvo, znade da mu Otac pripravlja čudesno bogatstvo, neizrecivu radost i unaprijed uživa takvu radost u sebi, osjeća se tako ostvarenim, istinskim i potpunim.

Kršćanska svetost, opisana u blaženstvima, znači: živjeti krštenje uronjeni u Očevu ljubav, u Sinovoj milosti i u snazi Duha Svetoga. Na to smo pozvani svako jutro kada se probudimo; na to smo pozvani svakog trenutka našega dana. To je nešto što nas obuhvaća kao milost i kao ljubav Oca u noćnom snu, i čeka nas kao zagrljaj ljubavi kad se ujutro probudimo. Takav je život svetaca, takav je ideal kršćanskog života.

Autori: kardinal Carlo Maria Martini i kardinal Gianfranco Ravasi