Preminuo fra Bonaventura Duda

Preminuo fra Bonaventura Duda

“- Ma, znate što, mnogo sam toga u životu htio i uspio napraviti, no moje je najveće dostignuće i posao to što sam franjevac. Od najranije mladosti volio sam franjevce iz Krka i Košljuna. U jesen 1929. imao sam oko pet godina. Dok su ljudi išli u crkvu sudjelovati s našim osnovcima na blagdanu zaziva Duha Svetoga, u jednom momentu pošao sam prema školi i doviknuo majci: ‘Ja se gren (idem) zapisat’. A mama: ‘Ma ti si još premlad!’ Već tada, kao dječak od pet godina, slutio je da će njegov život biti povezan s Crkvom.” (preuzeto iz Novog lista, 20 4. 2014.)

Danas nas je oko 9 sati u franjevačkom samostanu u Varaždinu u 94. godini života napustio fra Bonaventura Duda. Vjerojatno nema franjevca u novijoj hrvatskoj povijesti iza kojega će ostati takav trag i ovih će dana o njemu biti napisane mnoge riječi. Iz njegovih brojnih izjava i intervjua vidimo da je živio kao jednostavan i duboko ispunjen čovjek.

Najljepše je on to sažeo u intervjuu koji je 2012. dao Jutarnjem listu i koji dijelom prenosimo:

“Mali dječak Bonaventura, to je bilo u mjestašcu Kras na otoku Krku?

– Da. Bilo je to sretno i ugodno djetinjstvo. Bili smo vrlo siromašni, ali nismo niti znali da smo siromašni. Za ručak je uvijek bila samo palenta, za večeru se nešto malo skuhalo. Koji put “lozanje na mliku”, rezanci na mlijeku, to je bilo jako fino.

Vi ste akademik HAZU?

– Jesam, ali još ne onaj “pravi”. Ja sam samo dopisni član… Od svećenika je samo jedan redoviti član, dominikanac dr. Franjo Šanjek, povjesničar.

Nije li to malo, s obzirom da su u Hrvatskoj gotovo 90 posto građana katolici, a i ostali su vjernici slične ili drugih vjera…

– U povijesti ih je bilo, akademici su bili Rački, Bauer… No, moram vam reći da svećenicima i nije posao da budu akademici, oni moraju biti dobri svećenici. A to je sasvim drugačija stvar. Drugačiji je naš svećenički život. Mi ne pretendiramo na Akademiju, mi pretendiramo biti vrsni svećenici ugodni Bogu i ljudima. Ali, cijenimo akademike koji rade svoj posao.

Biti dobar svećenik znači podnašati svjetovne žrtve i odricanja… Suzdržavati se…

– Neću reći da je to odricanje u cilju toga da bih se mogao posvetiti crkvi. Ja sam već kao dječak želio biti franjevac, to me oduševljavalo. Nisam, a niti sada ne shvaćam da se moram odricati bilo čega, nego da jednostavno moram posvetiti cijelo svoje biće svećeničkoj obvezi i zavjetima koje sam svjesno dao.

To ste i učinili…

– Vjerujem, možda jesam, možda. Ali znate, nitko nije savršen na ovoj zemlji.

Ma, vi ipak jeste.

– Nisam. Pazite, ni jedan svećenik, najsvetiji on bio, ne misli da je svetac. Obavlja svoje dužnosti: misa, siromasi, bolesni, slabi… tu i to on živi. I nije savršen.”

(razgovarao: Dobroslav Silobrčić za Jutarnji list)

Počivao u miru Božjem!

In memoriam fra Bonaventura Duda