Pročitajte o novom župniku Presvetog Trojstva Karlovac: FRA KRUNOSLAV ALBERT – o meni

Pročitajte o novom župniku Presvetog Trojstva Karlovac: FRA KRUNOSLAV ALBERT – o meni

FRA KRUNOSLAV ALBERT – O MENI

Bit moga poziva na koncu ostaje neizreciva, to je tajna između Boga koji poziva i vlastite nutrine u koju moram svaki puta iznova dublje prodirati, no koju ne mogu potpuno proniknuti. Još ću manje biti sposoban sada na primjeren način o tome govoriti. Želim jednostavno istaknuti neke faze na putu svojega zvanja.

U mom se slučaju na može govoriti o nekom presudnom događaju koji bi obilježio moj život i tako me usmjerio prema svećeništvu. Svoje zvanje doživljavam kao neprekinuti slijed Božjih pohoda i ponuda koje su se, što su slobodnije i radosnije bile primljene s moje strane, pretvarale u neočekivane uspjehe i neslućene blagoslove. Odrastao sam u obitelji koja je njegovala praksu redovitih susreta s Gospodinom i sa zajednicom na euharistijskom slavlju. Rodio sam se 23. travnja 1975. godine u malom gradiću u Herfordu blizu Munchena, u državi Njemačkoj, gdje su moji roditelji, otac Josip i majka Ljuba, r. Brekalo neko vrijeme živjeli i radili. Osnovnu školu sam pohađao u Hrvatskoj, u Čaglinu, jednom malom pitomom mjestašcu u Slavoniji pored Požege. U četvrtom su me razredu osnovne škole «sasvim slučajno» upitali bih li želio ministrirati. Pristao sam i tako je «krenulo»…

Nakon osmoljetke 1993. godine završavam trgovačku školu. A nakon odsluženog vojnog roka, pet sam godina radio kao prodavač a zadnje dvije godine kao koordinator u jednom trgovačkom poduzeću.

U župi rodnoga mjesta gdje sam bio ministrant, a kasnije član pjevačkog zbora i aktivan u pastoralnom programu za mlade, rodio se dosta lijepi broj duhovnih zvanja. U posljednjih deset godina bilo ih je čak šest. Mogao sam vidjeti kako su mladi ozbiljno odgovorili na svoj poziv.

Razmišljao sam o mogućnosti tog poziva, no smatrao sam da još nisam spreman donijeti tako važnu odluku, s takvim posljedicama. Kako su godine prolazile, ipak sam u sebi zapažao sumnju: da li je taj put kojim sam pošao onaj pravi? U što ulažem svoj život? Što Bog hoće da učinim od svojega života? Trebam li napustiti sigurnu karijeru? Sve napustiti i s 26 godina započeti nešto novo, nije lak izbor. Zbog svojih profesionalnih odgovornosti, privremeno odgađam pitanje zvanja. Na kraju se put sam od sebe otvorio. S vjerom u Boga koji obećava da će me poduprijeti konačno sam smogao odvažnosti da napravim taj korak.
Ušao sam u franjevačku postulaturu 30. listopada 2001. godine. Nakon godine dana provedenih u postulaturi 31. kolovoza 2002. godine započinjem franjevački novicijat, vrijeme od godinu dana kada mladi franjevci nastoje intenzivnije živjeti vrijeme u molitvi i razmatranju, čitanju duhovnog štiva i upoznavanjem pobliže duha sv. Franje.
Postulatura i novicijat kao razdoblja priprave za franjevački život su bila moja škola zrelosti i privikavanja na život u zajednici. Trebalo je umijeća i uistinu otvorenosti Duhu Božjemu da bi se uskladile želje i potrebe petnaestorice mladića s onim što postulatura i novocijat trebaju dati i biti. Nosim prekrasne uspomene iz tih vremena i drago mi je što sam upoznao mnoge ljude koji su obilježili moj život, kako stariju braću franjevce, koje sam tada doživljavao kao nedostižne uzore.

Kad sada razmislim o tome jesu li me obuzimale sumnje, čini mi se da mi je bilo lakše tih prvih godina nego kasnije, kao da su se sa sazrijevanjem u vjeri i spoznajom javljala veća pitanja i teži problemi. Nikad nisam smatrao da «držim u šaci» svoj poziv i gospodarim njime, a bilo je situacija kad sam mislio da gotovo ništa postignuto nema vrijednosti, da je put koji sam prošao bio uzaludan, da sve moje nade tonu u bezdan. U takvim sam trenucima na osobit način doživio blizinu, brigu i milosrđe dobroga Oca, koji me je smirivao i ulijevao mi nove snage preko dobrih ljudi.

Život u zajednici sam prihvatio teže od drugih zbog svoje povučenosti, sklonosti da nastojim sve proniknuti i analizirati i opterećenja da ne smijem pogriješiti nego biti dobar sa svima. Čovjek koji živi u zajednici raste s njom i svime što jest i što čini, kako se postavlja i što želi, on je izgrađuje ili ruši. Ne može se izreći niti izmjeriti koliko su braća s kojom živim već preko četrnaest godina obilježila moj rast i razvoj, koliko mi je bila važna njihova potpora, razumijevanje, susretljivost, ali i ozbiljan stav što se tiče poslova, odgovornosti, zadaća koje pred mene stavljaju. Lijepo je i spasonosno znati da se uvijek imaš kome vratiti i u svijesti da ti je «Gospodin dao braću» – kako bi rekao sv. Franjo – zajedno objavljivati svima divna djela Božje ljubavi.

Čovjek je po sebi upućen na drugoga i ako ondje gdje živi većinu svojih dana ne dođe do nekih presudnih susreta, do svijesti o vlastitim mogućnostima i ograničenjima, do povjerenja u sebe i u druge, na kraju krajeva – i do sukoba i suočenja s osobama koje drugačije misle, onda se lako dogodi da traži negdje drugdje i žudi za nečim što bi trebalo ispuniti mjesto koje je zajednica trebala zauzeti.

Nakon tih intenzivnih razdoblja pripreme nastavljam razdoblje priprave za svećeništvo, petogodišnjim Teološko filozofskim studijem u Zagrebu. Svečane zavjete sam položio 23. rujna 2007. godine na blagdan Padra Pia. Zaređen sam za svećenika 20. lipnja 2009. godine po rukama nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.

Povjerenu službu kapelana sam vršio u Koprivnici od 2009. do 2014., u Zagrebu u službi povjerenika za mlade, povjerenika za duhovna zvanja i duhovnog asistenta franjevačke mladeži od 2014. do 2015., a od kolovoza 2015. odlukom uprave naše Provincije vršim službu župnika u Karlovcu.

Zahvalan Bogu, ocu provincijalu fra Iliji Vrdoljaku, upravi naše provincije, mjesnom ordinariju, nadbiskupu zagrebačkom kardinalu Josipu Bozaniću te njegovom izaslaniku mons. Nedjeljku Pintariću na ukazanom povjerenju, imenovanjem za službu župnika. Uzdam se u Božju pomoć da ću njegovom milošću moći odgovoriti na izazove koji se stavljaju preda me. Zahvalan sam na svemu što su učinila moja prethodna braća u službi župnika. U ovom trenutku osjećam se poput “mosta iznad rijeke ovog prolaznog vremena koji spaja dvije obale: ljude, tj. vas župljane i vjernike koji rado dolazite u ovu crkvu svete Trojice kod braće franjevaca i s druge strane Boga.” Moja prisutnost među vama kao župnika znak je moga poslanja: poslan i pozvan sam biti tu zbog vas i za vas, biti s vama na putu življenja vjere. Isus je rekao da gdje su dvojica ili trojica u Njegovo ime okupljena, tu je i On prisutan. Župa nije jedan svećenik, župnik, kapelan, časna sestra – nego zajednica vjernika. Župa to smo svi mi koji je doživljavamo kao svoj dom. Očekujem obostranu suradnju. Preporučam se u vaše molitve, one su motor za sav moj pastoralni rad kao svećenika, franjevca i župnika.