Proslava blagdana sv. Elizabete Ugarske, svetice siromaha i zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži (17. 11. 2017.)

Proslava blagdana sv. Elizabete Ugarske, svetice siromaha i zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži (17. 11. 2017.)

 

Zarudje dan od zasluga ti blistav

kad pribrojena građanima neba.

Junačka ženo, kao pobjednica

Postignu cilj svoj.

Kraljevsko žezlo štono svijet ti dade

Prezre i sama odloži s veseljem

Te, izagnana ostavljaš domaju.

Smirene duše.

Plemenita, nepostojane brige

Prolaznog vijeka prezireš u težnji

Za vječnim blagom. Daj da hrabra srca

Prezremo zemlju.

Povorke bijednih samilosno hraniš,

Pohađaš bolne, zaodijevaš gole,

Uvijek u hitnji da razriješiš uze

Robova grijeha.

Nek slava bude i Ocu i Sinu,

Slava i Duhu jednakomu njima;

Tri puta sveti Bože vječna slava

Jedinom tebi. Amen!

Blagdan svete Elizabete. Vani vlažno, gnjecavo vrijeme, a unutra toplina. Unatoč niskoj temperaturi, i unatoč pomalo promrzlim prstima. Draga sveta Elizabeto i svi vi sveti koji ste večeras svojim zagovorom naša srca ujedinili u jedno, hvala vam. Pripremajući se za ovaj blagdan trodnevnom molitvom franjevačke krunice, promišljali smo o svetoj zaštitnici nas, svjetovnih franjevaca, trećoredaca. Običnih ljudi, sa običnim teškoćama, ali koji smo se našli privučeni duhovnošću svetog Asiškog siromaška Franje, zanesenjaka, pokornika, iskrenog štovatelja Euharistije, manjeg brata svakom čovjeku, svakom stvorenju proizišlu iz Stvoriteljeve ruke.

Na sam je blagdan ipak bilo posebno. Istinska svečanost i nutarnja radost koja ispunja srce, u zajedništvu sa braćom i sestrama, sa našim dragim fratrima i časnim sestrama. Molitva Večernje uvela nas je u svetu misnu žrtvu, presvetu Euharistiju.

No, tko je bila sveta Elizabeta Ugarska, zaštitnica Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži? Upravo to nas je upitao naš duhovnik, fra Krunoslav Albert, na početku svoje propovijedi kojom nas je podsjetio na kratak, ali vrlo težak život svetice koja je život započela kao kraljevska kći. Nije dugo uživala sigurnost i toplinu roditeljskog doma, jer su je još kao četverogodišnje dijete zaručili za sina njemačkog kneza i otpravili na dalek put. No, uvijek vesele i vedre naravi i srca ispunjenog pobožnošću i osobito ljubavlju prema siromasima i bolesnima prezrela je svu raskoš kraljevskih dvora. “Kako mogu ja, bijedno stvorenje, nastaviti nositi krunu zemaljskog dostojanstva, kada vidim moga Kralja Isusa Krista okrunjena trnjem?” bile su njezine riječi i odgovor na prijezir i nerazumijevanje okoline. Nije trebalo dugo da ova svoja nagnuća pobožne duše pronađe ostvarena u franjevačkoj duhovnosti, posebice nakon što je došla u dodir s prvim franjevcima koji su dospjeli u Njemačku.

Njezin bračni život sa Ludovikom,  kojeg je sklopila sa samo 14 godina, bio je vrlo sretan iako također vrlo kratak. Prema riječima pape Benedikta XVI., između dvoje mladih se rodila iskrena ljubav, jačana vjerom i željom da vrše Božju volju. Elizabeta je pomagala mužu izdići svoje ljudske osobine na nadnaravnu razinu a on je, zauzvrat, štitio suprugu u njezinoj velikodušnosti prema siromašnima i u njezinim pobožnostima. Negdje se u to vrijeme dogodilo i čudo sa preobražavanjem kruščića koje je Elizabeta nosila siromasima, kada ju je presreo njezin muž a kruščići se pretvorili u buket prekrasnih ruža. U spomen na taj događaj, braća i sestre Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži na blagdan svete Elizabete redovito daruju vjernike ružama ili kruščićima a vjernici zauzvrat daruju prilog koji je namijenjen siromasima.

Nakon prerane smrti svoga supruga Elizabeta je bila izložena posvemašnjoj nemilosrdnosti njegove obitelji, posebno brata Hermana, koji ju je posve razbaštinio i izbacio sa dvorca. Elizabeta, ostavši bez ičega, pa i svoje troje djece, koji su ostavljeni na brigu Ludovikovim prijateljima, obilazi sela i prosi od vrata do vrata, ponizno radeći sve poslove za koje joj se ukazala prilika. Čak i kasnije, kada je uz pomoć svojih rođaka došla do prihoda koja joj pripadaju, iskoristila ih je za izgradnju ubožnice u kojoj je primala i skrbila o svim potrebnima, siromašnim i bolesnima, živjela zajedno sa njima, htijući biti jedna od njih, u ljubavi služila, posebno tamo gdje je bilo najteže i najpotrebnije. Svim srcem nasljedovala put našeg Spasitelja! Koliki bi od nas danas bili to spremni učiniti? Preostalo je samo potpuno se odreći svoje volje i ispraznosti svijeta polažući ruke na ogoljeli oltar na Veliki petak 1228. godine. Doskora je i ona oboljela te u noći 17. studenog 1231. godine slatko usnula u Gospodinu.

Čestitajući braći i sestrama iz Franjevačkog svjetovnog reda i Frame njihov blagdan, fra Kruno je zaželio da nam njezin zagovor pomogne u življenju svojih zavjeta i da nam bude snažni poticaj svjedočenja Krista u današnjem svijetu.

Potom je u crkvi uslijedio igrokaz „Teta Elizabeta“ koji nam je u nekoliko scena još više približio život ove velike svetice. Njega su zajedničkim snagama izveli članovi OFS-a i Frame, pokazavši na taj način kako se i malim koracima može postići mnogo u zajedništvu naših bratstava. Jer se svaki put sastoji upravo od niza malih koraka na zajedničkom putu prema cilju, a to je nasljedovanje Krista po primjeru svetog našeg oca Franje. Na izlasku iz crkve, vjernike su dočekale mirisne Ruže svete Elizabete koje će ih još neko vrijeme podsjećati na ono što su primili ove večeri.

Završnica ove preobilne večeri nastavila se u vjeronaučnoj dvorani gdje smo u radosnom zajedništvu s Framom proslavili još jedan posebni događaj – pola stoljeća života u Franjevačkom svjetovnom redu naše dvije sestre, Nade Bogović i Verice Bučar. Hvala ti, Gospodine i sveti naš Oče Franjo na sestrama Nadi i Verici, rekla je jedna naša sestra. Doista, 50 godina zajedno s nama u našem bratstvu, u našoj obitelji, kao to često voli reći naš duhovnik, fra Krunoslav, jest jedno veliko svjedočanstvo. Svjedočanstvo ljubavi, blizine i pripadnosti jednih drugima. Kako je lijepo kao braća zajedno živjeti u našoj obitelji Franjevačkog svjetovnog reda – uskliknula je u svom kratkom, ali vrlo dirljivom govoru, sestra Verica, prisjećajući se tog polustoljetnog hoda u franjevaštvu i zaključila: VJERA I LJUBAV = MIR I DOBRO. Drage naše sestre, Verica i Nado, Gospodinu hvala na daru vašeg franjevaštva i na tome što vas je poslao baš k nama. A vama hvala na vašem otvorenom srcu koje je s radošću prihvatilo njegov poziv, tadašnjim teškim vremenima unatoč.

Neka vam svima Gospodin, svako dobro i najveće dobro, udijeli svoj mir!

Elizabeto, mila ti,

Ti kralja višnjeg slika si!

Ti prezrela si svjetski čar,

Svu njeg’vu radost, sav mu dar!

(s. Tatijana Mihovilović)

23755936_1782736818427164_2027471434_n

23721810_1782735418427304_1684662880_n

23667193_1782735505093962_324332102_n

23772206_1782735788427267_435658490_n

23666787_1782736995093813_263468280_n