Razgovor s mladim Karlovčaninom koji je postao franjevac – fra Ivanom Crnkovićem

Razgovor s mladim Karlovčaninom koji je postao franjevac – fra Ivanom Crnkovićem

Ove je godine svoje svečane (vječne) zavjete u Franjevačkom redu položio naš sugrađanin fra Ivan Crnković. Budući da već godinama nije bilo mladog franjevca koji bi bio porijeklom iz Karlovca, smatramo to važnim događajem za naš grad i naše vjernike. Osim što je postao punopravnim članom Franjevačkog reda, fra Ivan je 8. listopada ove godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića zaređen za đakona te svoju đakonsku službu sada vrši u župi koju vode naša braća franjevci u Čakovcu. U mjesecu lipnju on će, ako Bog da, biti zaređen i za svećenika. Budući da dolazi iz župe Kamensko, ovim ga intervjuom želimo predstaviti našim vjernicima.

  1. Dragi fra Ivane, Vi ste Karlovčanin, no naravno da Vas mnogi karlovački vjernici još ne poznaju. Kako biste se ukratko predstavili, gdje ste odrasli, školovali se, kako je izgledao Vaš život prije no što ste krenuli putem duhovnog zvanja?

Rođen sam 11. 6. 1987. godine u Karlovcu. od Oca Damira i majke Ljerke rođ. Milčić. Pripadam župi Majke Božje Snježne Kamensko. Otac je rodom iz mjesta Vodostaj. Majka je prije nego se vjenčala s ocem živjela u Maloj Švarči. Pohađao sam osnovnu školu na Baniji. Imam devet godina mlađeg brata Matiju koji živi s roditeljima. Nakon završetka osnovne škole 2002. godine upisao sam opću gimnaziju u Karlovcu gdje sam i maturirao 2006. godine. Kao mali počeo sam ministrirati nedjeljom na sv. misama u filijalnoj kapeli sv. Antuna Pustinjaka u Donjem Mekušju i ministrirao sam sve do svoga odlaska u samostan 2007. godine. Tijekom gimnazijskog školovanja rasla je u meni ljubav prema Bogu i Crkvi. Bio sam neko vrijeme član i molitvene zajednice u župi. Odlazio na razne izlete, ministrantske susrete i hodočašća sa braćom pavlinima i mladima iz župe. Tako sam odrastao u tome ozračju i sve je to utjecalo da se odlučim za duhovno zvanje. Naravno, veliku su ulogu odigrali moji roditelji, vjeroučitelji, bake i naravno braća pavlini, osobito moj župnik, p. Juraj Domšić koji me je pratio, podržavao i poticao, a to čini i danas.

ivan-crnkovic6

  1. Grad Karlovac kroz jedan duži vremenski period nije imao novih duhovnih zvanja, no posljednjih se 15-ak godina to počelo mijenjati tako da sada ima više mlađih svećenika i bogoslova koji su Karlovčani. I u župi iz koje Vi dolazite bile su u zadnjih nekoliko godina dvije mlade mise domaćih sinova. Možete li nam ispričati kako se razvijalo Vaše duhovno zvanje te što smatrate važnim za rast duhovnih zvanja u nekoj župi?

Nedavno sam razmišljao kako naš grad ima, hvala Bogu, lijepi broj duhovnih zvanja u zadnjih godina. Tu su vlč. Matija Pavlaković iz župe Dubovac, vlč. Vlado Mikšić iz župe Švarča, vlč. Mladen Škvorc iz župe Banija, vlč. Marko Vuković iz župe Dubovac, vlč. Marinko Golek iz župe Novi Centar. U župi iz koje ja dolazim također su bile dvije mlade mise. P. Marijo Škrtić, pavlin imao je mladu misu 2010. godine, a vlč. Hrvoje Bušića ove godine i on je na službi u Kölnu budući da pripada misionarskoj zajednici svećenika neokatekumkenskog puta. Tu treba spomenuti da je u zagrebačkoj dijecezanskoj bogosloviji i jedan bogoslov iz naše župe Kamensko, Josip Brnadić. Treba napomenuti da imamo još jednog franjevca iz Karlovca, bogoslova, fra Ivana Vladića, koji je na 4. godini teologije. Možda sam i nekoga izostavio… Povijest moga poziva nije posebno uzbudljiva i zanimljiva u smislu da nije bilo nekog “čudesnog obraćenja” kao kod sv. Franje i mnogih duhovnih zvanja. Kao što sam napomenuo, želja za mojim duhovnim zvanjem počela se javljati u meni pred kraj osnovne škole. Redovito sam sa svojom majkom odlazio na sv. misu. Kao obitelj nismo baš posebno molili u kući. Moliti su me, osim majke, učile moje bake kojima sam danas zahvalan za mnogo toga. Osobito baki Katici, majci moje majke koja me je često vodila na hodočašća, učila me moliti i s njom sam često molio. U 5. razredu osnovne škole vjeronauk me je poučavala vjeroučiteljica Katarina Ujkica. Ona nas je učila moliti i bila nam je kao druga majka. Posebno me naučila moliti krunicu. Od tada sam svakodnevno počeo moliti krunicu (cijelu ili barem jednu deseticu). Gospi sam zahvalan za mnoge izmoljene milosti, ali i za dar zvanja.

  1. Vaša prvotna namjera nije bila postati franjevac, no okolnosti su Vas dovele u Franjevački samostan na Kaptolu, da biste nakon nekog vremena odlučili pristupiti tom redu. Sada ste član franjevačke zajednice već nekoliko godina, položili ste i svečane zavjete. Što biste Vi istaknuli kao specifičnost franjevačke karizme koja Vas je ponukala da odlučite nastaviti svoj put u Franjevačkom redu?

Kad sam osjetio duhovno zvanje, moja prva želja je bila biti dionikom Reda sv. Pavla Prvog Pustinjak  – pavlini budući da oni pastoralno djeluju u mojoj župi. Tako sam odlučio priključiti se njima. Međutim, kada sam kao kandidat došao u franjevački samostan na Kaptol i započeo studij, Gospodin je odlučio drugačije. Dogodile su se neke životne okolnosti. Privukla me franjevačka karizma. Njihova jednostavnost, otvorenost, bliskost s ljudima u radostima i tjeskobama. Ljepota zajedničkog života, molitve i rada. Bila je to velika redovnička zajednica. Nakon četvrte godine studija teologije primljen sam u postulaturu, a po završetku pete godine krenuo sam u franjevački novicijat u svetište Gospe Trsatske. 25. kolovoza 2012. godine obukao sam redovnički habit, a 31. kolovoza 2013. položio i svoje prve redovničke zavjete.

????????????????????????????????????

  1. Dio svoje redovničke formacije proveli ste radeći kao vjeroučitelj u OŠ Miroslava Krleže u Zagrebu. Kakve utiske nosite s tog posla?

Nakon novicijata i polaganja prvih zavjeta u kolovozu 2013. godine, budući da sam teologiju već bio završio, prema crkvenom zakonu morao sam tri godine biti u privremenim zavjetima kako bih mogao položiti vječne zavjete i primiti sveti red đakonata. Prema odluci uprave naše franjevačke Provincije određen sam za službu vjeroučitelja. Bilo je to za mene jedne novo iskustvo i novi početak. Radosno sam prihvatio tu službu. To je bilo moje prvo služenje Božjem narodu kroz vjeronauk i katehezu. Biti dio života i odrastanja djece i njihovih roditelja činilo me radosnim i ispunjavalo me. Osobito ako sam komu uz Božju pomoć pružio utjehu radost i mir, potaknuo na vjernost Bogu, pružio neku novu nadu… Želio sam im uz znanje i ono redovito prenijeti i dio svoga malog iskustva s Bogom. Stekao sam u vrlo kratkom vremenu neko malo iskustvo koje će mi biti sigurno od pomoći u daljnjem služenju Radosnoj vijesti

  1. Nedavno ste u zagrebačkoj katedrali zaređeni za đakona i sada obavljate đakonsku službu u župi sv. Nikole u Čakovcu. Kako ste se nakon višegodišnjeg života u velikom samostanu na zagrebačkom Kaptolu snašli u manjoj franjevačkoj zajednici i kakve su dužnosti jednoga đakona u toj župi?

Na Kaptolu u franjevačkom samostanu proveo sam sveukupno sedam godina. Bile su to korisne i lijepe godine formacije i izgrađivanja kroz bratski život, molitvu i studij. Vrijeme je došlo da krenemo na njivu Gospodnju. Određen sam da đakonski praktikum imam u franjevačkom samostanu i župi u Čakovcu. Radosno sam prihvatio tu odluku jer sam u zadnje tri godine dolazio u Čakovec u ispomoć braći u blagoslovu obitelji. Uvijek sam se vraćao u Zagreb obogaćen. Zahvalan sam braći  i vjernicima što su me radosno primili. Mogu reći da sam se već udomaćio. Rekli su mi da dolaskom u Čakovec još moram naučiti jedan strani jezik. Još moram svladati pokoju međimursku riječ.

Riječ đakon znači služitelj, onaj koji služi, i to je prvi stupanj svetoga reda. Kao što kažu dokumenti Crkve: “Na đakone biskup polaže ruke za služenje. Đakoni sudjeluju u Kristovu poslanju, pomažu biskupu i prezbiterima. Služba je đakona svečano krstiti, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, dijeliti blagoslovine i predsjedati obredu sprovoda i pokopa.” U tom duhu služenja želim zajedno sa svojom braćom franjevcima ovdje u Čakovcu služiti Božjem narodu po primjeru Krista “koji je došao da služi, a ne da bude služen”. Osim ovih “dužnosti” tu svakako ulazi i propovijedanje na euharistijskim slavljima. Zatim kateheza prvopričesnika, krizmanika, mladih u kojoj ću su djelovati zajedno s ostalom braćom te rad u župnom uredu i crkvenoj administraciji. Vrijeme đakonata vrijeme je đakonskog praktikuma kao pripreme za svećeništvo.

crnkovic5

  1. U mjesecu lipnju bit ćete, ako Bog da, zaređeni za svećenika. Vjerojatno ste razmišljali o tome kojemu obliku pastorala biste se voljeli posvetiti? Kako zamišljate svoj budući svećenički život?

Tako je, ako Bog da za svećenika ću biti zaređen 17. lipnja 2017. godine u zagrebačkoj katedrali. Svoju mladu misu trebao bih slaviti 23. srpnja 2017. godine u svojoj rodnoj župi Majke Božje Snježne na Kamenskom. Razmišljao sam i o tome kojem se obliku pastorala posvetiti no nisam donio neke odluke i posebne želje. Volim katehezu  i rad sa djecom, ali i odraslima… općenito rad sa ljudima… Gospodin će već dati ono što želi. Kako kaže Psalam 37 koji posebno volim: “Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi”. Taj mi je psalam tokom moga puta do zavjeta i ređenja uvijek bio ohrabrenje i poticaj pa u tome duhu nastavljam i dalje.

  1. Vjernici to možda ponekad i smetnu s uma, no svaki svećenik ili redovnik uvijek ostaje i čovjek s nekim svojim interesima, hobijima i sl. Možete li nam otkriti koji su Vaši, kako se volite opuštati ili provoditi odmor?

Nemam neki posebni hobi. Oduvijek sam volio knjige i čitanje. No, to i nije neki posebni hobi. To ulazi u dio redovničkog i svećeničkog poslanja i formacije. Volim prirodu, šetnju. To koristim za opuštanje, ali i za molitvu osobito ako idem sam.

  1. Neka poruka za kraj razgovora za one koji će ovo čitati?

Želio bih završiti s nekoliko misli i nekoliko redaka koji su mi osobito dragi. Od srca sam zahvalan Bogu i svima Vama dragi čitatelji što ste nas franjevce-bogoslove pratili  i još uvijek pratite svojom molitvom i materijalnom potporom. Zahvaljujući Božje pomoći i Vaše žrtve kako kaže Pavao: “Milošću Božjom jesmo što jesmo”.  Sve doista što u životu imamo jest “od Njega, po Njemu i za Njega” (Rim 11,36). Budimo u ovom svijetu zajedno i Vi i mi franjevci nositelji Radosne vijesti i nade. Molimo zajedno za naš narod i za naš grad Karlovac. I na kraju pozdrav sv. Franje: “Gospodin Vam dao svoj mir!” Nosim Vas u mislima i molitvama.

  1. Hvala Vam na vremenu koje ste izdvojili za ovaj razgovor. Molit ćemo za Vas da ustrajete na putu koji ste započeli, a Vi molite za svoj grad i mlade koji bi danas-sutra također mogli poći tim putem.

Hvala Vama na razgovoru. Moj grad ostaje uvijek u mojim molitvama i neka sve Vas prati mir i dobro!