Sprovodi

Sprovodi

Ispraćaj pokojnika – sporovod najprije mora biti dogovoren u Pogrebnom poduzeću koje određuje datum i vrijeme sprovoda.

Obitelj pokojnika se nakon dobivanja tih informacija treba javiti u župni ured na čijem području su pokojnik ili pokojnica stanovali do trenutka smrti. Izuzetak su domovi za stare i nemoćne: bez obzira na vrijeme provedeno u domu, pokojnika pokapa župnik iz njegove župe prebivališta. Obitelj pokojnika neka se javi župniku te župe.

Podaci koje je potrebno prijaviti u župni ured radi upisa u Maticu umrlih:

Ime i prezime
Datum i mjesto rođenja
Adresa stanovanja
Ime supruga ili supruge, te roditelja
Uzrok smrti
Da li je primio bolesničko pomazanje?
Datum i vrijeme sprovoda
Za sprovodnu sv. Misu i sve ostale informacije obratiti se u župni ured.

 

KATOLIČKI POGREB I POGREBNI OBIČAJI

Katolička Crkva poziva svoje vjernike da omoguće svojim najbližima proživjeti posljednje trenutke njihova života s dostojanstvom i mirom. Uz dužnu tjelesnu i zdravstvenu skrb za umiruće, oni koji su im bliski neka ih podupru molitvom te se pobrinu da prime sakramente koji pripremaju za susret s Bogom živim (Ispovijed, Bolesničko pomazanje i Pričest kao popudbina).

Odnos prema pokojnikovu tijelu
S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa, jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga.

Katolička Crkva dopušta autopsiju leševa kao moralno dopušteni čin s razloga zakonske sudske istrage ili znanstvenog istraživanja. Crkva također dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), samo ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela.

Katolički sprovod
Katolička Crkva uči da kršćanski pogreb ne podjeljuje pokojniku ni sakrament ni blagoslovinu, jer on je „prešao“ s onu stranu sakramentalne ekonomije spasenja. Obred sprovoda je ipak liturgijsko slavlje Crkve, koje ide zatim da izrazi djelotvorno zajedništvo s pokojnikom, da u njemu sudjeluje zajednica vjernika te da se njoj navijesti vjera u vječni život. Iako su sprovodni obredi različiti prema mjesnim običajima, oni ipak uvijek izražavaju vazmeni značaj kršćanske smrti.

Sprovod po obredu Katoličke Crkve pripada svakom njezinom članu koji je u Katoličkoj Crkvi kršten ili je kao već valjano krštena osoba u nekoj nekatoličkoj kršćanskoj zajednici stupio u puno zajedništvo Katoličke Crkve. Izopćenima i onima koji su svojevoljno napustili katoličko zajedništvo uskraćuje se katolički obred sprovoda.

Slavljenje katoličkog ukopa: sprovod ili ispraćaj
Red sprovoda kako rimokatoličke tako i grkokatoličke liturgije u nas predlaže tri načina slavlja, već prema običaju mjesta održavanja sprovoda, a uključuje pokojnikovu kuću, crkvu i groblje (krematorij). Naziv sprovod upotrebljava se u slavlju kada se u povorci prati ili sprovodi pokojnikovo tijelo do mjesta ukopa, a naziv ispraćaj za slavlje u krematoriju ili kada se lijes s tijelom prevozi u drugo mjesto ukopa bez povorke. Postoji posebni obrazac sprovoda za krštenu djecu, kao i obrazac za nekrštenu djecu koju su katolički roditelji namjeravali dati krstiti.

Samo slavlje sprovoda u sebi sadrži četiri konstitutivna elementa:

1) Pozdrav okupljene zajednice oko pokojnikova lijesa s tijelom događa se u ozračju vjere u iščekivanju vječnoga života. Predvoditelj slavlja (biskup, svećenik ili đakon) nakon pozdrava upućuje riječi utjehe rodbini pokojnika i sve poziva na promišljanje o istinskim dometima vjere u uskrsloga Krista.

2) Služba riječi. Predvoditelj slavlja naviješta riječ Božju uzetu iz svetopisamskih tekstova Staroga i Novoga zavjeta. Uvijek odzvanjaju Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ (Iv 11, 25a-26). Predvoditelj liturgijskog slavlja sprovoda pozvan je navijestiti riječ Božju, protumačiti je i moliti za pokojnika, a na njega nikako ne spada da drži „pohvalno posmrtno slovo“ u čast pokojnikovu. Treba uvijek voditi računa da među rodbinom i prijateljima ima i onih koji su ili manje revni vjernici ili uopće nisu ni kršteni. Svima treba prenijeti nadu u uskrsloga Krista.

3) Euharistijska žrtva. Sprovodna sveta misa zadušnica ili requiem slavi se ili u prisutnosti lijesa s pokojnikovim tijelom prije samog ukopa ili neposredno nakon ukopa redovito još isti dan. Euharistijskom žrtvom Crkva izražava svoje djelotvorno zajedništvo s pokojnikom prinoseći Ocu, u Duhu Svetom, žrtvu Kristove smrti i uskrsnuća, moleći da pokojnik kao Božje dijete bude očišćeno od svojih grijeha i njihovih posljedica i bude uvedeno k Stolu nebeske gozbe u Kraljevstvu nebeskom. Aktivnim sudjelovanjem po svetoj Pričesti u Kristovoj žrtvi rodbina i prijatelji uče se živjeti u zajedništvu s njihovim pokojnikom. S njime ostaju povezani također u molitvi.

4) Oproštaj s pokojnikom, čiji su zemni ostaci prisutni u lijesu, je čin kojim ga crkvena zajednica preporučuje Bogu. Predvoditelj slavlja škropeći pokojnikovo tijelo i pokadivši ga govori:

„U ruke tvoje, blagi Oče, povjeravamo dušu svoga brata (svoje sestre) …. Čvrsto se nadamo da će on (ona) i svi koji u Kristu preminu

s Kristom uskrsnuti u posljednji dan. …

Zato, Gospodine, milostivo poslušaj naše molitve:

otvori sluzi svomu (službenici svojoj) rajska vrata,

a nama koji ostajemo daj da se uzajamno tješimo riječima vjere

dok ne pođemo svi u susret Kristu

i tako zauvijek budemo s tobom

i ovim svojim bratom (s ovom svojom sestrom) …

Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Pokoj vječni + daruj mu (joj), Gospodine,

i svjetlost vječna svjetlila mu (joj)!

Počivao(la) u miru. Amen.“

Ovaj oproštaj kod rimokatolika naši grkokatolici nazivaju posljednji cjelov ili oproštajni pozdrav, pjevajući pokojniku: „Vječni mu (joj) spomen!“.

Običaji uz sprovod
Stari je hrvatski običaj održati bdjenje uz pokojnikov odar. U nekim hrvatskim krajevima to bdjenje nazivaju čuvanje mrtvaca ili virestovanje. Smisao je dubok, jer pohvalno je moliti uz pokojnika do njegova pogreba. Bdjenje se može održati uz pokojnikovo tijelo u kući ili mrtvačnici, u obližnjoj crkvi ili u obiteljskoj kući. Može se čitati Sveto pismo i moliti krunica.

Uz odar pokojnikova rodbina i prijatelji donose vijence ili cvijeće i pale svijeće (lampaše). Vijenac i cvijeće općenito izražavaju ljubav i poštovanje prema pokojniku, a paljenje svijeća uključuju molitvu za svjetlost vječnu. Uz pokojnikov lijes dolazi svakako i drveni nadgrobni križ, kao znak Kristove pobjede nad smrću i svjedočanstvo da je pokojnik kršćanin.

Obljetnice smrti naših pokojnika
Katolička Crkva preporuča svojim članovima da mole za svoje pokojnike, jer na taj način im pomažemo u njihovu čišćenju na putu do gledanja lica Božjega. Po molitvi ostajemo povezani s našim pokojnicima. Također se preporuča da se vjernici dogovore sa svojim župnikom radi slavljenja svetih Misa na obljetnice smrti. Sveta Misa može se dati služiti ili za jednoga pokojnika ili za više njih u istome slavlju.

Pijetet prema pokojniku izražavamo i time da se podigne nadgrobni spomenik i da redovito održavamo i pohađamo grob. Najmanje što možemo učiniti jest da barem svake godine o svetkovini Svih Svetih i o Spomenu svih vjernih mrtvih (Dušni dan) uredimo grobove dragih pokojnika, okitimo cvijećem i zapalimo svijeću.

 

 

 

Pripremio: dr. Zvonimir Kurečić, prebendar Prvostolne crkve zagrebačke