sv. Franjo

Misao sveca: “Braćo, počnimo ispočetka jer dosada nismo učinili gotovo ništa…”.

ŽIVOT SVETOG FRANJE ASIŠKOG (1182.-1226.).

sveti Franjo Asiški

Franjo se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1182. g. Bio je iz bogate obitelji, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, gdje je trgovao, preimenovao u Francesco što na hrvatskom zapravo znači ‘Francuzić’. Kršten je u asiškoj katedrali posvećenoj mučeniku Rufinu. Osim ovih podataka o njegovoj ranoj mladosti ne znamo sa sigurnošću gotovo ništa.

Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoje mnoge opasnosti za mlade ljude. I sam Franjo, kao sin bogatog trgovca, imao je mnogo novca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno trošio i razdavao. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Poput mladih ljudi i Franjo je provodio svoje rane godine u različitim zabavama ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima.

Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena. Kao sudionik rata između Asiza i Peruđe 1202. g., pridružuje se 1205. g. carskoj vojsci u Apuliji nadajući se viteškoj časti i naslovu.

No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški planovi pali su u vodu.
U to vrijeme prolazi i duboku nutarnju i mladenačku krizu: ne zna više koji smisao dati svojemu životu. Rad i očev novac više ga ne zanimaju. Njegovi snovi o viteštvu i slavi, srušili su se kao kula od karata. Uz to, za vrijeme boravka u zatočeništvu u Perugi, i njegovo zdravstveno stanje bilo je ozbiljno naručeno. Sve je to utjecalo na njega pa, kad je napokon bio pušten iz pritvora, bivao je u nekako drugačijom osobom. Povlači se od društva i varljivog svijeta, te više razmišlja i moli. U tom razmišljanju i molitvi pitanje:”Gospodine, što želiš da ja učinim?”, nikako ga ne napušta.

Ta promjena u njegovu životu odvijala se polako, ali je s vremenom poprimala sve konkretnije oblike, dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao u svemu drugačijim. Franjo osjeća da je netko Jači ovladao njime. Kad je konačno prizdravio često se je čeznutljivo pitao: “Što daje smisao mome životu?”
Od ne manjeg značenja za nje je bio i jedan drugi doživljaj. Jednog dana ušao je Franjo u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se tu pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: “Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Hajde, obnovi je!” Od tog se prizora Franjo beskrajno duševno i tjelesno potresao.

Franjo je u početku taj glas s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, s vremena je shvatio da se Kristova zapovijed odnosila na živu kuću, na ljude, koji su živa Crkva.

Još jedan događaj doveo je konačno Franju pravome cilju.
24. veljače 1208. g. bio je nazočan slavljenju mise kad je čuo riječi Evanđelja (Mt 10): ”Idite… Propovijedajte… Bolesne liječite… Gubave čistite… Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir…” Tada je uskliknuo: ”To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati” (1 Cel 22). Kasnije će reći: ”… sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja” (OR 14). U tom času iščezla je svaka zbunjenost iz njega. Odsad je znao sasvim određeno što hoće i nije više bilo za njega nikakve nesigurnosti i kolebanja.

Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori.

Tako je Franjo, poučen od Boga, započeo nov život, kako je i sam zapisao u Oporuci: “Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju.” Od toga trenutka Franjo je bio i u traženju svojeg novog načina života, pa je i s tom nakanom neprestano molio u crkvici sv. Damjana: “Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu mog srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurno ufanje i savršenu ljubav, smisao i spoznaju, o Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.”(Spisi, 452).

Živeći tako radikalno, nije dugo potrajalo da su se oko njega počeli okupljaju mnogi ljudi koji su htjeli i sami, upravo poput njega, što vjernije i konkretnije živjeti Evanđelje. Tako je došlo do stvaranja i prvoga bratstva, o kojem Franjo zapisa: “Gospodin mi je dao braću.”

Franjo je znao da je poslan pridobivati duše za Boga, za duhovnu obnovu kršćanstva i Crkve. Budući da se njegovo bratstvo i načinom odijevanja i života razlikovalo od ostalih ljudi, davali su dojam “da su jedna vrsta pustinjaka”. Zato su ih i sami sugrađani nazivali “pokornicima iz grada Asiza”. No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zovu “red manje braće”, jer su htjeli biti maleni i da se ne bi tako usudili postati nešto veće.

Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo papa Inocent III. 1209. g. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo života, koje glasi: “Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.”

U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 14. rujna 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.

Tajna La Verne, ali i cijeloga života sv. Franje, bio je raspeti Isus Krist. Upravo na tom mjestu Franjo raspetoga Isusa moli samo za dvije milosti: da za svoga života osjeti u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što ju je Gospodin podnio za vrijeme svoje pregorke muke i da osjeti u svom srcu neizmjernu ljubav kojom je Isus bio gorio dok je prinosio svoj život za grješnike. Tako je Franjo svojim životom, riječima i djelima postao sličan Isusu Kristu da su ga nazivali drugi Krist (alter Christus).

U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo. Zatim reče: “Dobro došla, moja sestrice Smrti!” i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:”Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može. Jao onima što umiru u smrtnome grijehu. Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt neće nauditi.” (Iz Pjesme Brata Sunca)

Franjo je “sestricu smrt”, dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Dan poslije, u nedjelju 4. listopada, sabrao se silan svijetu u Porcijunkulu na oproštaj od Franjinih zemnih ostataka. Nakon toga su ga prenijeli i sahranili u crkvu sv. Jurja, na čijem se mjestu danas nalazi bazilika sv. Klare. Dana 25. svibnja 1230. njegovi zemni ostatci preneseni su u baziliku, koja nosi njegovo ime, a dao ju je sagraditi brat Ilija.

Kratko vrijeme iza Franjine smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud kojemu je 15. srpnja 1228. predsjedao papa Grgur IX. jednoglasno je izjavio: “Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.”

Sv. Franjo Asiški, moli za nas!

images-4

FRANJEVCI

Franjevci Hrvatske provincije Sv. Ćirila i Metoda

Franjevci su braća Sv. Franje Asiškoga (1182.-1226.).

U Hrvatskoj su prisutni od prve polovice 13. stoljeća, a Zagreb im je jedno od prvih boravišta odakle su se širili na sjever i istok kopnene Hrvatske. Podređeni političkoj i crkvenoj rascjepkanosti hrvatskih zemalja oni su u prošlosti na tom području pripadali različitim pokrajinskim zajednicama, provincijama.

Od početka novog vijeka samostani u kontinentalnoj Hrvatskoj pripadali su trima višenacionalnim provincijama: na zapadu Hrvatsko-kranjskoj Provinciji Sv. Križa, u središnjem dijelu Provinciji Sv. Ladislava, a na istoku Provinciji Bosne Srebrene, odnosno njezinoj sljednici Provinciji Sv. Ivana Kapistranskoga.

Tek 1900. je novouspostavljena Hrvatska provincija Svetih Ćirila i Metoda okupila hrvatske samostanetih triju provincija u jedinstvenu zajednicu koja se širila na području pod vlašću hrvatskog bana od Jadrana do Dunava.

Samostan u Zagrebu uz Crkvu Sv. Franje je središnja kuća te Provincije. U njemu se odgajaju i školuju kandidati za svećeničku službu, školovanjem u gimnaziji i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.
U tom samostanu su prije Drugog svjetskog rata izlazili listovi Glasnik Sv. Franje i Anđeo čuvar, a poslije je tu utemeljen Glas Koncila i priređeno prvo suvremeno izdanje Biblije. Danas je taj samostan jedno od središta katehizacije odraslih vjernika u gradu, a znan je i kao prihvatilište odraslih koji tek žele upoznati kršćanstvo. U njemu je i uredništvo lista Brat Franjo za članove franjevačkog Svjetovnog reda i središte franjevačke mladeži, FRAME s listom Tau. U Crkvi Sv. Franje je grob Sluge Božjeg Vendelina Vošnjaka (+ 1933.), začetnika Hrvatske provincije i promicatelja života po franjevačkom zakoniku sastavljenom u duhu Prvog vatikanskog sabora. Uz središnji samostan u Zagrebu na Kaptolu braća franjevci naše Provincije prisutni su na  službama u različitim samostanima i župama.

Popis svih naših kuća:

NAŠI SAMOSTANI I ŽUPE U HRVATSKOJ:

BJELOVAR
ŽUPA SV. ANTUNA PADOVANSKOG
ČAKOVEC
ŽUPA SV. NIKOLE BISKUPA
ČAKOVEC – JUG
ŽUPA SV. ANTUNA PADOVANSKOG
CERNIK
ŽUPA SV. PETRA APOSTOLA
ČUNTIĆ
ŽUPA SV. ANTUNA PADOVANSKOG
ĐURАENOVAC
ŽUPA SV. JOSIPA
АURMANEC
ŽUPA SV. JURJA
HRASTOVICA
ŽUPA SV. BARTOLA
HRVATSKA KOSTAJNICA
ŽUPA SV. NIKOLE BISKUPA
ILOK
ŽUPA SV. IVANA KAPISTRANA
JASTREBARSKO
FRANJEVAČKI SAMOSTAN
KARLOVAC
SAMOSTAN I ŽUPA PRESVETOGA TROJSTVA
KLANJEC
ŽUPA NAVJEŠTENJA BDM
KLOŠTAR IVANIĆ
ŽUPA UZNESENJA BDM
KOPRIVNICA
ŽUPA SV. ANTUNA PADOVANSKOG
KRAPINA
SAMOSTAN SV. KATARINE
NAŠICE
ŽUPA SV. ANTUNA PADOVANSKOG
OSIJEK – JUG
ŽUPA SVETE OBITELJI
OSIJEK – TVRĐA
SAMOSTAN SVETOGA KRIŽA
PETRINJA
ŽUPA SV. PAPE IVANA PAVLA II
POŽEGA
ŽUPA DUHA SVETOGA
RIJEKA – TRSAT
SAMOSTAN MAJKE BOŽJE TRSATSKE
SAMOBOR
SAMOSTAN UZNESENJA BDM
ŠARENGRAD
ŽUPA SV. PETRA I PAVLA
SLAVONSKI BROD
SAMOSTAN PRESVETOGA TROJSTVA
ŠPIŠIĆ BUKOVICA
ŽUPA SV. IVANA KRSTITELJA
VARAŽDIN
SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA
VIROVITICA
ŽUPA SV. ROKA
VUKOVAR
ŽUPA SV. FILIPA I JAKOVA APOSTOLA
VUKOVAR – BOROVO NASELJE
ŽUPA SV. JOSIPA RADNIKA
ZAGREB – KAPTOL
SAMOSTAN SV. FRANJE ASIŠKOGA
ZAGREB – KOZARI BOK
ŽUPA PREDRAGOCJENE KRVI ISUSOVE
ZAGREB – SIGET
ŽUPA SVETOGA KRIŽA
ZAPOLJE
ŽUPA MUČENIŠTVA SV. IVANA K.