SVI SVETI

SVI SVETI

Danas je svetkovina svih svetih. To su svi oni koji su dušom već u nebu, u Bogu. Kroz crkvenu godinu, gotovo svaki dan, slavimo pojedinačno nekoga od svetih, kao npr. Isusovu majku Mariju, apostole, sv. Antuna i ostale svece. A danas – slavimo ne samo one koji su službeno proglašeni svecima, nego i one koji to nisu i nikada neće biti. Među njima su oni od naše rodbine koji su u nebu, naši roditelji, braća, sestre, rođaci, prijatelji, znanci. A među njima su sigurno mnogi i od onih za koje nikada ne bismo pomislili da su našli zajedništvo života u Božjoj ljubavi. Jer Božje oproštenje i milosrđa, Božja ljubav veća je od naše ljubavi i dobrote, veća je od našega maloga i često puta sebičnoga ljudskoga srca (usp. 1 Iv 3,20).

Govoreći o svetosti, to se u prvom redu ne odnosi na svetost ljudskih osoba, nego na Božju milost koja poklanja svetost usred ljudske grešnosti. Kad u Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u svetu Crkvu to nije zato što bi njeni članovi bili sveti i bezgrešni ljudi. To će čovjeku pružiti tek novo nebo i nova zemlja gdje pravednost prebiva (v. 2 Pt 3,13). Čak i najveći kritičari Crkve na skriven način žive od ovoga sna, a kad se u njemu razočaraju, prkosno mu okreću leđa proglašavajući ga lažljivim.

Svetost Crkve sastoji se u moći posvećivanja što ga Bog u njoj vrši unatoč ljudskoj grešnosti. Ovdje smo suočeni s temeljnom činjenicom Novoga Zavjeta: u Kristu se sam Bog vezao uz ljude i tu otkrivamo Božju milost koja ostaje i djeluje i onda kad se čovjek iznevjeri. To nam ukazuje na ljubav Božju koju čovjekova bijeda ne može svladati. Naprotiv, upravo čovjeku Bog uvijek iznova iskazuje svoju dobrotu prihvaćajući ga u njegovoj grešnosti, obraćajući mu se, posvećujući ga i ljubeći. Tako Bog neprekidno posvećuje svoju Crkvu u kojoj njegova svetost biva prisutnom među ljudima. Ta Božja svetost prema logici paradoksalne ljubavi uvijek iznova odabire okaljane ljudske ruke za svoje prebivalište. Kristova je to svetost što sja usred grešnosti Crkve. Uzbudljivo prožimanje Božje vjernosti i ljudske nevjernosti jest strukturalni biljeg Crkve u kojoj pomilovanje primaju oni koji su nedostojni. Gospodine, nisam dostojan (Mt 8,8) – to kao vjernici izgovaramo u svakoj misi duboko svjesni da nas samo milost čini dostojnima i svetima. Mi to sami po sebi nismo.

sveci-2
U čovjekovim mislima svetost se zamišlja kao nešto što je nedodirljivo od grijeha i zla, nešto što se s njima ne miješa. Pri tom je uvijek prisutna crno-bijela tehnika mišljenja u kojoj se neumoljivo izdvaja i odbacuje ona negativna strana. Zato je već Kristovim suvremenicima predstavljala kamen spoticanja činjenica što je u Isusovoj svetosti nedostajalo te sudilačke crte: niti se ikakav oganj sručio na nedostojne, niti je revnima bilo dopušteno da iščupaju korov koji je pustošio pšenicom. Naprotiv, Isusova se svetost očitovala upravo u druženju s grešnicima, on ih je privukao u svoju blizinu. U druženju s njima otišao je tako daleko da je sam, postao grijehom – kako to Pavao smiono tvrdi u svojoj poslanici (2 Kor 5,21) i podnio je za nas prokletstvo zakona kad je bio osuđen i smaknut postigavši tako sudbinsku združenost s onima koji su bili izgubljeni (v. Gal 3,13). Isus je preuzeo grijeh na sebe i tako pokazao da prava svetost nije izdvajanje nego združivanje, nije osuda nego ljubav koja oslobađa. Tako je onda i Crkva nastavak toga Božjeg upuštanja u ljudsku bijedu, ona je nastavak onog zajedništva stola što ga je Isus dijelio s grešnicima, onog njegovog zalaženja u nevolju grijeha. I dok ljudi očekuju posvemašnju čistoću, zar se u nesavršenoj svetosti Crkve ne očituje prava Božja svetost koja je ljubav, ljubav koja se ne drži daleko od čovjeka, nego se miješa s nečistoćom svijeta da bi se na taj način nečistoća pobijedila. Zato je svetost Crkve u uzajamnom nošenju tereta i to zato što nas je Krist sve ponio. Upravo ta nesavršena svetost Crkve ima u sebi nešto beskrajno utješnog. Jer – zar ne bi čovjek prezao pred svetošću koja bi bila bez ljage i koja bi nas samo sudila i spaljivala? A tko smije o sebi tvrditi kako mu nije potrebno da ga drugi podnosi ili čak da ga drži? A opet, kako bi netko tko je i sam ovisan o drugima ne bi htio podnositi drugoga. Pavao nam predivno govori: “Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov” (Gal 6,2). Tako se ostvaruje svetost. Svetost u Crkvi počinje međusobnim podnošenjem i vodi uzajamnom nošenju. Ondje gdje čovjek čovjeka više ne podnosi, tu nema ni uzajamnog nošenja. Egzistencija koja je ostala bez ikakva uporišta nužno je osuđena na uzaludnost. U bit kršćanstva spada i to da čovjek prihvati vlastitu slabost i nemogućnost da sam sebi bude dovoljan. Zato ćemo često izvan Crkve naići na žučljivu gorčinu i kritiku koja prelazi u ulični žargon. Tome, nažalost, vrlo često pridolazi jedna duhovna praznina tako da se više uopće ne vidi bit Crkve već se ona promatra samo kao politička tvorevina. Gorčina koja samo ruši, osuđuje samu sebe.

To ne znači da sve mora ostati po starom i da se mora podnositi takvo kakvo jest. Podnošenje drugoga je vrlo aktivni događaj, napor oko toga da sve više sama Crkva kao zajednica svetih postane ona koja nosi i podnosi. Crkva ne živi drugdje nego u nama, i to od borbe nesvetih na svetost, a izvor te borbe opet je Božja milost. Onaj koji bi zalupio vratima i napustio Crkvu možda želi da se oni unutra prodrmaju i probude. Ali iluzorno je misliti da se može više sagraditi u izdvojenosti nego u zajedništvu. Isto je tako iluzorno zamišljati Crkvu svetaca umjesto svete Crkve koja je sveta samo zato jer joj Gospodin daruje svetost, a da toga nitko nije zaslužio.

Isus nam objavljuje volju Božju svojim propovijedanjem, svojom porukom. Svojim propovijedanjem Isus poziva svakoga čovjeka na novi život, na drugačiji život nego li je čovjek do tada živio. To je možda najizrazitije izrečeno kod Pavla riječima: nekoć… sada. Nitko se od ljudi nije rodio svetim, savršenim, sasvim u skladu s voljom Božjom. Nitko to nije po svojoj naravi, jer samo je Bog svet i dobar. To Isus izričito naglašava: “Nitko nije dobar doli Bog jedini!” (Mk 10,18). Iz te činjenice naglasimo samo nekoliko momenata:

svi sveti
• svetost nije neko statično stanje čovjeka koje bi se poklapalo s biti bez grijeha – jer je samo Bog bez grijeha;
• svetost je jedan dinamički proces u čovjeku koji se događa na razini vjere – otvaranja Bogu;
• to je hod, duhovni hod: taj hod ima svoj početak, početak nije rođenje čovjeka, nije ni punoljetnost (18 g.!), ni diploma, ni ženidba – taj početak jest preporođenje ili ponovno rođenje (v. Iv 3,3.7) ili obraćenje (v. Mk 1,15);
• svetost ima i svoj rast, do čovjeka savršena (Ef 4,13), do vrhunca ljubavi – dati život za druge (v. Iv 15,13);
biti svet – to znači i onda kad smo grešni, a ipak moliti: “Gospodine, smiluj se meni grešniku!” (v. Lk 18,13).

Sveci-3

Autor: fra Ivan Mikić