Trodnevnica sv. Franji Asiškom: od 01. do 03. listopada

Franjo se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1182. g. Bio je iz bogate obitelji, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoje mnoge opasnosti za mlade ljude. I sam Franjo, kao sin bogatog trgovca, imao je mnogo novca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno trošio i razdavao. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Poput mladih ljudi i Franjo je provodio svoje rane godine u različitim zabavama ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima.

Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena. No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški planovi pali su u vodu. Povlači se od društva i varljivog svijeta, te više razmišlja i moli. U tom razmišljanju i molitvi pitanje:”Gospodine, što želiš da ja učinim?”, nikako ga ne napušta.

Ta promjena u njegovu životu odvijala se polako, ali je s vremenom poprimala sve konkretnije oblike, dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao u svemu drugačijim. Franjo osjeća da je netko Jači ovladao njime. Jednog dana ušao je Franjo u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se tu pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: “Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Ajde, obnovi je!”

Franjo je u početku taj glas s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, s vremena je shvatio da se Kristova zapovijed odnosila na živu kuću, na ljude, koji su živa Crkva.

Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori.

Tako je Franjo, poučen od Boga, započeo nov život, kako je i sam zapisao u Oporuci: “Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju.”

San_Francesco_Cimabue-2
U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 14. rujna 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog tog prikazanja, ali ga sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.

Tajna La Verne, ali i cijeloga života sv. Franje, bio je raspeti Isus Krist. Upravo na tom mjestu Franjo raspetoga Isusa moli samo za dvije milosti: da za svoga života osjeti u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što ju je Gospodin podnio za vrijeme svoje pregorke muke i da osjeti u svom srcu neizmjernu ljubav kojom je Isus bio gorio dok je prinosio svoj život za grješnike. Tako je Franjo svojim životom, riječima i djelima postao sličan Isusu Kristu da su ga nazivali drugi Krist (alter Christus).

sveti-Franjo-Asiški-2

U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje nema ni traga o nekakvom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo. Zatim reče: “Dobro došla, moja sestrice Smrti!” i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:”Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može. Jao onima što umiru u smrtnome grijehu. Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt neće nauditi.” (Iz Pjesme Brata Sunca).

Franjo je “sestricu smrt”, dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Dan poslije, u nedjelju 4. listopada, sabrao se silan svijetu u Porcijunkulu na oproštaj od Franjinih zemnih ostataka. Nakon toga su ga prenijeli i sahranili u crkvu sv. Jurja, na čijem se mjestu danas nalazi bazilika sv. Klare. Dana 25. svibnja 1230. njegovi zemni ostatci preneseni su u baziliku, koja nosi njegovo ime, a dao ju je sagraditi brat Ilija.

Kratko vrijeme iza Franjine smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud kojemu je 15. srpnja 1228. predsjedao papa Grgur IX. jednoglasno je izjavio: “Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.”

Assisi-Tomba_di_San_Francesco-1

Sv. Franjo Asiški, moli za nas!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.