Župni zbor

NAŠ ŽUPNI ZBOR

U teologiji crkvenih otaca bogoslužno pjevanje shvaća se kao duhovna žrtva, a jednoglasje postaje simbol i odraz jedinstva kršćanske zajednice u Bogu, i stoga ideal oblikovanja bogoslužnog pjevanja. Svrha bogoslužnog pjevanja ne smije biti estetski užitak. Kršćanin ne pjeva ponajprije da bi ugodio svojim ušima, nego da bi kroz ugodu sluha lakše primio sadržaj svete riječi. Bogoslužno pjevanje treba poticati dušu na pobožnost i božanske osjećaje.

Pjevanje ispunja cijelo ljudsko biće i pokreće sve njegove snage – duh, dušu i tijelo. Ono otvara ljude iznutra, otvara i širi srce, te stvara topolo ozračje. Vjera tada ima svoj zvuk, boju i dinamiku. Aktivno sudjelovanje u euharistijskom slavlju uvijek znači i zajedničko pjevanje. Ono ne spada samo na crkveni zbor ili neke pojedince, već se tiče svih nazočnih na euharistijskom slavlju. Simfonija, skladno pjevanje – govori mnogo o dotičnoj župnoj zajednici. Zajednica koja skladno pjeva snažno svjedoči zajedništvo u vjeri. «Glazba je drugi jezik liturgije. (…) Kad naš ljudski govor pred Bogom zanijemi, glazba može još uvijek odsvirati ono što se ne da opisati. (…) Jer ono što riječima tek rijetko uspijeva, može dobra glazba bez zaobilaznih putova preko intelekta i višeg obrazovanja: dodirnuti čovjekovo srce, u radosti i tuzi, u vedrini i umoru, kao ohrabrenje i utjeha.» (P. Kaspar, Sakramenti – jezik znakova, 96-98.)

Pjevanje je znak životne radosti. Nažalost, često su lica vjernika na svetim misama odsutna, depresivna, tugaljiva, bez trunka vedrine. Možda je razlog zašto toliko mnogo mladih ne dolazi u Crkvu, jer ne nalaze tu zajedničku radost u središtu naših zajedničkih slavlja. Ako je Evanđelje radosna vijest, tada se radost mora vidjeti na licima vjernika. Na misi smiju pjevati i oni koji nemaju najbolji sluh! Neka se pjeva veselo i snažno na slavu Božju i zbog vlastite radosti! Bitno je da se pjeva iz srca i izrazi osjećaj zahvalnosti i pouzdanja u Boga. «Pjevati u klicanju… Klicanje je zvuk koji svjedoči da iz srca odjekuje nešto što se ne može kazati…» (Augustin). Tumačeći stih “Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, pjevaj Gospodinu, sva zemljo!” (Ps 96,1), Augustin smisao izraza “nova pjesma” izvlači iz Isusovih riječi: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge” (Iv 13,34), i kaže da vršenje te zapovijedi jest nova pjesma koja stvara novu zemlju. “Pjevaj i putuj!” – savjetuje sveti Augustin. Pjesma na vjerničkim usnama izražava pobjedu radosti nad patnjom!

Kažu da su zornice najljepše mise, a kad ih zbor prati svojom pjesmom nekako se čini da nam je nebo bliže. Takav osjećaj ovog Došašća priuštio nam je naš marljivi zbor predvođen gospodinom Tomom Perkovićem. Svako jutro kao da kroz pjesmu rosi milost s visina. Zahvalni smo im na njihovom trudu i Bog neka im plati za radost koju svako jutro priušte župljanima. Njihov radostan pjev u posljednje vrijeme imali su prilike čuti na različitim mjestima gdje su gostovali, a sve na veću slavu Božju i radost onih koji su ih slušali. Na redovitom godišnjem
susretu uoči spomendana sv. Cecilije, njihove nebeske zaštitnice i zagovornice, ovaj put u župi sv. Martina u Hrnetiću, uz učešće u sv. misi, gdje su pjevali svi zborovi pod ravnanjem s. Brigite Badanjak i uz pratnju na orguljama gosp. Dražena Cara, kao i ostali otpjevali su dvije skladbe. Odluka je bila da to bude pjesma bez pratnje orgulja pa su izveli dvije prekrasne skladbe, jednu posvećenu sv. Franji, (Zdravo sv. Oče) i jednu posvećenu BDM (Dajte mi napjev). Poslije zajedničkog pjevanja pjesme svojoj zaštitnici, kao i uvijek poslije pjesme nastavilo se druženjem uz domjenak.

Zahvalni smo za sve dobro svim članovima zbora i naglašavamo važnost zbora u slavljenju euharistije gdje ih čujemo ali, ih rijetko vidimo. Međutim možemo zajedno sa članovima zbora i mi razmišljati uz misao svetog Augustina: “Tko pjeva, dvostruko moli”!

zborcecil-1

SVETA CECILIJA

Smatralo se da je sv. Cecilija za svoga života bila tako bliska nebu, te je mogla čuti anđeosko pjevanje, a ujedno je znala svirati sve instrumente. Kao krunu Božjeg nadahnuća i svog talenta izumila je orgulje i posvetila ih bogoslužju a njene ruke pozvane su na vječitu pomoć i zagovor nad rukama orguljaša i glazbenika. Od srednjeg vijeka je zaštitnica glazbenika. Prema legendarnom opisu muke Cecilija je bila osuđena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvnik je tri puta zamahnuo mačem, ali nije uspio u svom ubojitom naumu. Po tadašnjem zakonu nije bilo dozvoljeno više od tri puta pokušati sprovesti smrtnu kaznu na ovaj način. Odatle se na nekim slikama sv. Cecilije mogu razaznati tri ožiljka na njenom vratu. I Cecilija je tada zamolila da se prije smrti još jednom sretne sa papom Urbanom, kasnije proglašenim svecem i mučenikom. U očekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršćanske vjere. I kad nije mogla ispovijedati kršćansku vjeru u trojedinog Boga riječima, nastavila je to raditi prstima. Bez naše zaštitnice ni naša pjesma ne bila bila ista…