Izložba u Franjevačkom muzeju u Karlovcu posveta je Vuku II. Krsti Frankapanu († 1652.), koji je pozvao franjevce u Karlovačku zvijezdu (1579.). Plemić iz jedne od najslavnijih hrvatskih obitelji, bio je ujedno znameniti vojni pobjednik i zapovjednik, ali i ponizni loretski i trsatski hodočasnik, potom brižni feudalni gospodar i glava tržačke loze Frankapana iz koje je potekao posljednji odvjetak, Vukov najmlađi sin Fran II. Krsto, smaknut u Bečkom Novom Mjestu (1671.). Uživo i na virtualnoj izložbi primjerenoj digitalnom dobu pogledajte rezultate istraživanja studenata povijesti umjetnosti iz Zagreba i potražite odgovore na pitanja: kako je Vuk II. Krsto izgledao, što je bilježio na svome blogu (zapravo u rokovniku/dnevniku), zašto ga je Franjo Glavinić smatrao influencerom pa baš njemu posvetio najpopularniju zbirku svetačkih životopisa Czvit szvetih to yeszt Sivot szvetih (1628.), i još mnogo toga pa i ono pitanje koje je dalo naslov izložbi: što je Vuku bila Zvijezda, a što on njoj?
Vuk i Zvijezda: Vuk II. Krsto Frankapan Tržački i franjevačka likovna baština u Karlovcu
Karlovac prije Vuka II. Krste Frankapana
U drugoj su polovici XVI. stoljeća Osmanlije i dalje ozbiljno prijetili sigurnosti Habsburškoga Carstva i zapadne Europe. Takva situacija ukazala je na potrebu uspostave čvrstog pograničnog lanca, čije bi uporišne točke bile veće i modernije građene utvrde i tvrđave. Početak njegova ustroja započinje 1578. godine, kada car Rudolf II. (1575. – 1612.) odlučuje postaviti nadvojvode Ernesta i Karla Habsburške, svoje nećake, kao glavne osobe za organizaciju obrane Carstva. Također, iste se godine, na saboru u Brucku na Muri, izglasava zaključak kojim su odobrena novčana sredstava za gradnju nove, već dugo razmatrane, utvrde. Za njezinu se lokaciju, prema prethodnom izvještaju i prijedlogu generala Ivana Ferenberga, odabire položaj između Korane i Kupe kao najpovoljnije mjesto za obranu Krajine.
Po nalogu nadvojvode Karla, prema kojemu je Karlovac i dobio ime, trasiranje nove utvrde na već spomenutom položaju započinje 1578. godine, dok sama gradnja Karlovca započinje godinu potom. Na pitanje tko je izveo plan po kojemu se Karlovac gradio, ne može se dati konačan odgovor, no jasno je kako je idejni kreator dobro poznavao suvremeno ratno graditeljstvo, osmišljavajući tako tlocrt prema već poznatoj shemi iz talijanskoga graditeljskoga iskustva, dodatno razrađenoj i usavršenoj krajem XVI. stoljeća. Ime graditelja, s druge strane, poznato je: bio je to od samoga početka Martin (Matija) Gambon, arhitekt-inženjer sjevernotalijanskog podrijetla. Već je iz najstarijeg tlocrta moguće iščitati kako je Karlovac zamišljen kao šesterokutna pravilna tvrđava, s razmjerno velikim šiljatim bastionima na svakom njezinom uglu. Kao takav, Karlovac se od samog početka savršeno uklopio u predodređenu mu ulogu najvažnije utvrde hrvatske Vojne krajine. Šire, on predstavlja najvažniji hrvatski kasnorenesansni grad, čija struktura – Zvijezda – nije posljedica prirodnog rasta s obzirom na to da proizlazi iz vojnih zahtjeva i umijeća inženjera u službi Carstva.
Poziv franjevcima u Karlovac
S rastom važnosti Karlovca raslo je i stanovništvo grada, ponajprije doseljavanjem iz okolnih krajeva ili iz krajeva pod osmanskom vlašću. Utemeljitelj Karlovca, nadvojvoda Karlo pobrinuo se da karlovačka utvrda dobije svog dušebrižnika te da postane samostalna katolička župa. Karlu se pripisuje i podizanje crkvice uz kulu u karlovačkoj utvrdi posvećene Presvetom Trojstvu (smatra se da je sagrađena do 1580. ili 1592. godine). Iz izvještaja karlovačkog župnika Mihovila Pulčevića iz 1642. godine možemo zaključiti da su prvu dušebrižničku službu vršili vojni kapelani (jedan latinski svećenik za časnike i strance te jedan glagoljaš za Hrvate).
Dolazak franjevaca potaknuo je karlovački general Vuk II. Krsto Frankapan 1641. godine, poslavši molbu caru Ferdinandu III. (1637. – 1657.) za dopuštenje gradnje franjevačkog samostana u Karlovcu. Spisi iz provincijskog arhiva franjevačkoga samostana u Ljubljani svjedoče i da je general od cara dobio dopuštenje za gradnju. Međutim, to je postignuto tek 1657. godine, iako je karlovački general Vuk II. Krsto Frankapan odgovor, tj. dopuštenje za gradnju samostana dobio već 1641. godine. U tom se, njemačkim jezikom pisanom dokumentu navodi da je »Ferdinand treći od Boga milostivo odabrani rimski car za sva vremena vladar Carstva« dopustio da se u Karlovcu podigne maleni franjevački samostan (Clösterl) za kojega je već pripremljena građa. Ferdinand III. ispravu je izdao »u našem gradu Beču, 11. studenoga 1641.«, u petoj godini svoje vladavine Rimskim carstvom, šesnaestoj Ugarsko-hrvatskim i četrnaestoj Češkim kraljevstvom. General Vuk II. Krsto Frankapan dobro je poznavao pastoralni rad i uspjehe franjevaca: njegovi su preci dali Trsat bosanskim franjevcima te se zbog toga on tako zdušno zauzimao da franjevci dođu i u Karlovac.
Redovnici nisu tražili samo gradnju svojega samostana u Karlovcu, nego i preuzimanje župne crkve Presvetoga Trojstva, uz upravu karlovačke župe. Sigurno je, međutim, kako franjevci nisu boravili u Karlovcu kao zajednica sve do pisma zagrebačkog biskupa Petra Petretića (1648. – 1667.) od 31. kolovoza 1658. godine. Biskup u pismu među ostalim ističe razloge zbog kojih bi franjevci trebali doći u Karlovac – povećao se broj vjernika, a nije bilo dovoljno sredstava za uzdržavanje bilo kojih drugih svećenika. Konačnu dozvolu kojom je franjevačkom redu službeno dopušteno podizanje samostana i preuzimanje karlovačke župe izdao je papa Klement IX. Rospigliosi 30. ožujka 1669. godine.
Franjevački samostan i crkva Presvetoga Trojstva u Karlovcu
Franjevci su u Karlovcu podigli samostan koji je sagrađen prema propisima franjevačkog reda: morao je imati crkvu sa sakristijom, tornjem i korom za zajedničku molitvu, blagovaonicu, spavaonicu i pomoćne prostorije te klaustar. U samostanu je moralo živjeti i dvanaest redovnika koji su živjeli siromašnim životom. Franjevci su po dolasku u Karlovac na raspolaganju imali već postojeću župnu crkvu, za koju se pretpostavlja da se gradila paralelno s tvrđavskim bedemima i bastionima.
Manji dio samostana podignut je već u razdoblju od 1658. do 1669. godine dok su franjevci čekali službenu papinsku potvrdu. Do 1676. godine podignuto je zapadno krilo samostana i dijelom jugozapadno, a do 1674. godine župna crkva je bila opremljena i uređena. Veliki požar 1692. godine zahvatio je cijeli grad i oštetio samostan, a najviše staru crkvu koja je bila uništena gotovo do temelja. Uslijedila je obnova samostana i ponovna izgradnja cijele crkve, koja je trajala sve do kraja XVII. stoljeća, nakon čega se pristupilo uređenju crkvene unutrašnjosti. Godine 1698. u crkvu je postavljen novi oltar od crnog mramora za čiju je izvedbu zaslužan ljubljanski majstor Mihael Cussa.
Novi zvonik, podignut 1705. godine, bio je niži od današnjeg i završavao je piramidalnim krovom. Nakon toga je uređena i nova sakristija iza apside te refektorij. Crkva je 1777. godine, uz glavni oltar Presvetog Trojstva, imala deset oltara. Svetište po prvi put oslikava karlovački slikar Juraj Beer 1788. godine. Nakon toga prelazi se na dogradnju zvonika koja je trajala od 1792. do 1795. godine pod vodstvom karlovačkog graditelja Josipa Stillera. Zvonik je povišen za deset metara, a umjesto piramidalnog krova postavljena je barokna kapa s pozlaćenom kuglom i križem na vrhu. Ovime je završena barokna obnova crkve i samostana, a nakon toga uslijedile su manje dogradnje i pregradnje te opremanje i uređenje crkve i samostana u duhu novih historijskih stilova. Do kraja XIX. stoljeća crkva je dobila svoj današnji izgled, a od važnijih promjena tijekom XX. stoljeća svakako valja spomenuti da je crkvu 1925. godine oslikao ruski emigrant Ilija Ahmetov, a desetak godina poslije postavljene su klupe, rad Ivana Pintara.
Vuk II. Krsto Frankapan – osobno
Vuk II. Krsto Frankapan Tržački (?, o. 1578. – ?, 1652.) hrvatski je velikaš iz tržačke loze Frankapana. Nakon smrti Franje Frankapana Slunjskoga 1572. godine, tržačka loza ostala je posljednji ogranak hrvatskih Frankapana. Iz te loze potekli su istaknuti Nikola IX. (1584. – 1647.) i Vuk II. Krsto, sinovi Gašpara I. Frankapana (1559. – 1590.) i Katarine Lenković. Gašpar i Katarina imali su još jednog sina, Jurja III. (1580. – 1610.), koji je zasnovao lozu furlanskih Frangipana u Porpettu kod Udina.
Vuk II. Krsto ženio se čak četiri puta: za Barbaru Berislavić, Uršulu Inkofer, Mariju Paradeiser i Doroteju Haller de Hallerstein. Lozu Frankapana prenio je na svoje četvoro djece, krajiškoga kapetana Gašpara II., Anu Katarinu, buduću suprugu bana Petra IV. Zrinskoga,Jurja IV., kasnijega podgenerala Hrvatske i Primorske krajine, te poznatog književnika i urotnika Frana II. Krstu. Vukova djeca su posljednji, ali i najslavniji, članovi Frankapanske obitelji. Sudjelovanje Ane Katarine i Frana II. Krste u jednom od najvažnijih povijesnih pokreta na našim prostorima, uroti Zrinsko-frankapanskoj, obitelji je pribavilo slavu mitskih razmjera. Ipak, istraživanje i rekonstrukcija života drugih Frankapana, pa tako i Vuka, važni su za razumijevanje ostavštine jedne od najvažnijih hrvatskih velikaških obitelji.
Život Vuka II. Krste Frankapana obilježila je vojna djelatnost: nakon školovanja u Ljubljani i Italiji, godine 1605. postaje kapetanom u Tounju, a 1612. vojnim zapovjednikom Modruša.
Godine 1611. preuzima mjesto ogulinskoga kapetana (u XVII. stoljeću tradicionalno vezano za njegovu obitelj), koje će 1622. godine prepustiti još maloljetnom sinu Gašparu II. Uz stalne sukobe s Osmanlijama, posebice se ističe njegova uloga u Uskočkom ratu (1615. – 1617.) vođenom između Habsburgovaca i Mletačke Republike. Uskoro postaje karlovačkim podgeneralom (1619.) te generalom tj. zapovjednikom Hrvatske i Primorske krajine (1626.), kao jedini Hrvat uzdignut na tu čast nakon svojega djeda po majci Ivana Lenkovića (? –Otočec, kraj Novoga Mesta, 1569.) i ujaka Jurja Lenkovića (Otočec kraj Novoga Mesta, ? – Ljubljana, 1601.). Vuk II. Krsto Frankapan uživao je veliku naklonost i povjerenje vladara: bio je tajni carski vijećnik i komornik te je obnašao službu zemaljskoga kapetana Opavskoga vojvodstva u Šleskoj. Bio je brat bana Nikole IX. Frankapana i tast bana Petra IV. Zrinskoga, a sām je, kao kraljev pouzdanik, instalirao dvojicu hrvatskih banova (Žigmunda Erdödyja 1628. i Ivana III. Draškovića 1640. godine).
Vukove ratničke vrline ističu hrvatski pisci XVII. stoljeća: u djelu Memoria regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae, et Sclavoniae (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Beč, 1652.), Juraj Ratkaj Velikotaborski (Veliki Tabor, 1612. – Zagreb, 1666.) višekratno se osvrće na junačke podvige starijega suvremenika. Opisujući njegovu pobjedu nad Osmanlijama kod Karlovca 1627. godine, na sām dan proslave imenovanja hrvatskoga bana Žigmunda Erdödyja, poigrava se tako Vukovim imenom, nazivajući ga pravim vukom za neprijatelje: »[…] dok je neprijatelj ometao proslavu i veselje u Karlovcu, naši su izašli i stali na put pod vodstvom grofa Vuka Frankopana, dozapovjednika mjesta, a pravog vuka za neprijatelje, razbili ih i osvojili nezaboravan plijen i pobjedu« (Ratkaj, 1652., str. 200; prijevod prema: Rattkay, 2000., str. 255). Uz spomene drugih pobjeda proslavljenoga vojskovođe, Ratkaj u svom djelu cijeli odlomak posvećuje Pohvali grofa Vuka Frankapana (Laus Lupi Frangepani Comitis). U njemu ga uspoređuje s rimskim državnicima i vojskovođama Katonom, Lelijem i Scipionom, ali i njegovim pretkom, proslavljenim ratnikom Krstom I. Frankapanom (Modruš?, 1482. – Martijanec kraj Ludbrega, 1527.; Ratkaj ga naziva Vukovim pradjedom), koji se kao i on borio protiv Mlečana.
Konačno, priznanje ratnom neprijatelju, ali i mogućem savezniku u zajedničkoj borbi protiv Osmanlija (u vrijeme Kandijskoga rata i oslobođenja Klisa 1648. godine), obećanjem vrijednoga dara odali su i Mlečani, o čemu Ratkaj piše: »Ali budući da mudrost kaže da u nevolji treba biti hrabar, a u sreći oprezan, preoštroumni Mlečani da bi, zauzeti tolikim ratovima na kopnu i moru, bili što jači u odnosu na neprijatelja, prigodnim su govorom preko poslanika uvjeravali Vuka Frankopana, da se sjeti kršćanske vjere i susjedstva i hrabro se suprotstavi ako bi barbarin možda naumio otvorenom silom prodrijeti u njemu podložene krajeve Hrvatske, a oni će ga počastiti veličanstvenim darom, znamenitim zlatnim lancem iskovanim od tisuće zlatnika, profinjenim djelom
Rudolfa Suarange, upravitelja grada Zadra« (Ratkaj, 1652., str. 217; prijevod prema: Rattkay, 2000., str. 266). Juraj Ratkaj Vuka je poznavao još kao vrlo živahnoga starca. Uistinu, veliki će vojskovođa umrijeti upravo u godini izdanja Ratkajeve knjige (1652.), a drugi će povjesničar, Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652. – Beč. 1713.) u djelu Kronika, aliti szpomen vszega szvieta vikov (Zagreb, 1696.), njegovu smrt zabilježiti riječima: »1652. Vuk Frankapan general karlovacski umri, od vse Kraine oplakan dobri glavar«.
Lik Vuka II. Krste Frankapana poznajemo zahvaljujući sačuvanim grafičkim prikazima, no čini se da su oni rezultat zamjene identiteta s likom drugog poznatog člana iste obitelji, njegovoga sina Jurja IV. Tržačkoga. Portret Jurja IV. Frankapana Tržačkoga u bakrorezu je, još za njegova života 1651. godine, izradio poznati augsburški grafičar Elias Widemann (1619. – 1652.), djelatan u Beču i Požunu (danas Bratislava), kao jedan od portreta za seriju Icones Illustrium Heroum Hungariae. Njegov je lik prikazao i Matthias van Sommer, grafičar djelatan između 1643. i 1672. u Rotterdamu, Amsterdamu, Kölnu i Nürnbergu. Poznati portreti Jurjeva oca Vuka II. Krste Frankapana datiraju iz XVIII. stoljeća, a javljaju se kao dio drugoga izdanja višesveščanoga djela Annales Ferdinandei povjesničara i diplomata Franza Christopha Khevenhüllera, tiskanoga nakon njegove smrti (1721. – 1726.) u Leipzigu, koje su pratili svesci s biografijama uglednika (Conterfet Kupfferstich […] deren jenigen regierenden grossen Herren) s portretima opremljenima dekorativnim okvirima. Biografiju Vuka II. Frankapana prati i njegov grafički portret, opremljen elaboriranim okvirom kakve imaju i portreti drugih slavnih osoba čiji su životi prikazani u izdanju.
Tri grafička lista pohranjena u Grafičkoj zbirci Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu prikazuju istu osobu čiji je identitet razriješen natpisom ispod ovala koji zatvara portret: Wolff Christoph Frangipani / Graf von Tersatz. Fizionomija prikazanoga lika srodna je, međutim, onoj Jurja IV. Tržačkoga poznatoj prema ranijim portretima, posebice onom Widemannovu, pa je moguće da je za prikaz oca Vuka preuzet ranije dostupan lik sina Jurja. Grafički listovi s prikazom portreta Vuka II. Krste Frankapana pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu razlikuju se dekorativnom opremom, odnosno okvirima oko samoga portreta, na kojima se javljaju motivi lubanje (simbol vanitasa, čest u slikarstvu baroknoga razdoblja, koji ukazuje na prolaznost života), lovorova vijenca, listova akanta, školjke, štita s krunom te arhitektonskih motiva poput kaneliranih pilastara.
Portret Vuka II. Krste Frankapana u različitim se primjercima odgovarajućeg sveska Khevenhüllerova djela (1722.) javljaju u različitim okvirima: primjerice, u svesku u Staatliche Bibliothek u Regensburgu okvir je ukrašen motivom ženske glave i polufigurama anđela s trubljama, dok je onaj u Staats- und Stadtbibliothek u Augsburgu ukrašen motivom školjke, poput jednoga od tri primjerka sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Osim identičnoga prikaza osobe unutar ovala i natpisa koji ga identificira, svim je portretima zajednička brojčana oznaka »95.«, koja ukazuje na redni broj ilustrirane biografije unutar Khevenhüllerova djela.
Detalje iz Vukove svakodnevice otkriva njegov dnevnik ispisan u godinama 1648./1649., pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Riječ je o sedamnaestostoljetnom rokovniku na njemačkom jeziku – Schreibkalender – koji je u Augsburgu dvobojnim tiskom (crveno-crno) objavio tiskar Andreas Aperger 1648. godine, a s podacima o narednoj, 1649. godini. Takav tip tiskanog izdanja srodan je takozvanim pučkim ili narodnim kalendarima (Volkskalender), prisutnima na njemačkom govornom području gotovo od pojave tiska, no s razlikom da je Schreibkalender ostavljao prostora za unos osobnih bilježaka. Tiskani kalendari oba tipa sadržavali su brojne praktične informacije: kronološke tablice i zapise o kozmologiji, znakovima zodijaka i sedam planeta te njihovom utjecaju na ljudsko tijelo (ponekad s ilustracijama), savjete o zdravlju (koje sadrži i Vukov kalendar), tekstove o mjesečnim radovima na zemlji i danima koji nose nesreću. Rukopisne bilješke u Vukovu kalendaru pisane su njemačkim, latinskim i hrvatskim jezikom, a pisalo ih je više ruku: sam Vuk, njegov tajnik Daniel Porubski i neki nepoznati pisci.
Vukove zapise koji otkrivaju detalje svakodnevice obitelji Frankapana i Zrinskih prepisao je još 1939. godine povjesničar i arhivist Emilij Laszowski. S obzirom na praktičnu namjenu izdanja, likovna je oprema sedamnaestostoljetnih tiskanih kalendara većinom bila skromna i sastojala se od dekorativnih motiva na naslovnici, uz rubove stranica ili na kraju izdanja. Različiti tiskari ponekad su koristili iste matrice, pa dekorativni motiv otisnut u Vukovom dnevniku tiskanom u Augsburgu nalazimo u kalendaru koji je 1654. (a za godinu 1655.) u Nürnbergu izdao tiskar Nicolaus Schmidt.
U svoje vrijeme Vuk II. Krsto Frankapan bio je gospodar svih posjeda loze Frankapana Tržačkih – Novigrada na Dobri, gdje je najčešće boravio, Zvečaja, Severina, Bosiljeva, Brežica, Črnomelja i Novoga u Vinodolu.
Govoreći o Vukovim vinodolskim posjedima, valja spomenuti i, čini se, jedini mogući trag njegovih umjetničkih narudžbi. Riječ je o antependiju i predeli oltara iz srušene crkve svetih Roka i Sebastijana u Novom Vinodolskom, danas pohranjenima u tamošnjem Narodnom muzeju i galeriji.
U položenoj četverolisnoj niši antependija smještene su skulpture Boga Oca i Krista koji krune Blaženu Djevicu Mariju. Njih flankiraju još dvije manje svetačke figure, a cjelina je omeđena anđeoskim hermama u funkciji rubnih (jonskih) pilastara. Motiv hrskavice koji okružuje nišu karakterističan je za ornamentalni repertoar oltara XVII. stoljeća s područja kontinentalne Hrvatske. Sačuvana predela sadrži četiri ovalne kartuše ukrašene hrskavičnim ornamentom s upisanom 1656. godinom, dok su na poljima između njih naslikane kartuše s nečitkim napisom (lijevo) i Frankapanskim grbom (desno). Stariji autori upravo su Vuka II. Krstu Frankapana smatrali vjerojatnim naručiteljem oltara, no upisana godina (1656.) sugerira da je nastao (ili barem dovršen) nakon njegove smrti (†1652.). Mogućim donatorom nekadašnjega oltara iz crkve svetih Roka i Sebastijana mogao bi stoga biti Vukov sin Juraj IV. Frankapan koji je upravo 1656. godine uspješno ratovao protiv Osmanlija i obližnjem pavlinskom samostanu (na Ospu) darovao svotu od 100 dukata.
Vuk II. Krsto Frankapan i franjevački red
Frankapani su stoljećima financijski i politički promicali franjevački red i držali ga pod svojom zaštitom, a pojedini članovi obitelji bili su važni donatori reda: dali su podići brojne franjevačke crkve i samostane te su ih opremali skupocjenim i značajnim umjetničkim djelima.
Tako, primjerice, na otočić Košljun franjevci dolaze zaslugom krčkih knezova Martina i Ivana VII. Frankapana, a crkva je sagrađena i opremljena vrijednim umjetninama zahvaljujući donacijama Ivana VII. i njegove kćeri Katarine. Kao i na Košljunu, Frankapani su inicirali redovničku aktivnost i na Trsatu, a za dolazak i djelovanje Reda sv. Franje u Senju i Slunju također je zaslužna ova velikaška obitelj.
Poseban su trag knezovi Krčki (kasnije Frankapani) ostavili na Trsatu: njihovim je posjedom Trsat postao 1223. godine i ostao u njihovu vlasništvu sve do 1529. godine. Prema predaji, početak tamošnjega svetišta i crkve Majke Božje Trsatske povezan je s prijenosom nazaretske Svete kuće (mjesta Kristova djetinjstva) koja se 1291. čudesno pojavila na Trsatu, otkuda je 1294. godine jednako čudesno prenesena na suprotnu stranu Jadrana u talijanski Loreto, gdje i danas stoji pod kupolom tamošnje velebne bazilike. Prema tradiciji, prvu je kapelu na mjestu gdje se neko vrijeme nalazila Sveta kuća dao podići knez Nikola Krčki, a jedan od odvjetaka njegove loze, knez Martin IV. Frankopan (1416. – 1479.) je, uz dozvolu pape Nikole V. (1447. – 1455.), 1453. godine tu izgradio franjevački samostan i crkvu Blažene Djevice Marije od Milosti, u kojoj je i pokopan. Trsatska crkva ubrzo će postati jednim od najvažnijih hrvatskih hodočasničkih središta, ali i glavno mjesto ukopa članova velikaške obitelji Frankapana: utemeljiteljska grobnica sačuvana je in situ ispod šiljatog trijumfalnog luka svetišta, a do danas su tu sačuvane i nadgrobna ploča Martina (1479.) i Bartola X. (1474.) te one Nikole VI. Tržačkoga († 1523.) i njegove supruge Elizabete Petuhi († 1513.).
Ne čudi stoga što su u XVII. stoljeću braća Nikola IX. i Vuk II. Krsto Frankapan izdašnim sredstvima poduprli nastojanja trsatskoga gvardijana Franje Glavinića (Kanfanar, 1585. – Trsat, 1652.) oko velike pregradnje (1644. – 1652.) u kojoj će unutrašnjost samostanske crkve zadobiti svoj današnji oblik. Slijedeći primjer brata – koji je za obnovu crkve namijenio čak 3000 florena, Vuk je za istu namjenu darovao 500 florena. Vrijedi spomenuti i kako su obojica pritom izrazila želju da promjene na staroj crkvi ipak ne budu prevelike iz čega se može zaključiti i kako su se Frankapani pribojavali Glavinićevih ambicioznih planova. Nikola je trsatskim franjevcima preporučio odmjerenost u građevinskom zahvatu, jer velike inovacije ne pridonose pobožnosti (»Ne velike inovacije, zač to škodi devociunu«), a na istome tragu bila je i Vukova uputa: »Neka stoji corpus ecclesiae, ni treba tolike inovatiae činit neque alta aedificia, zač ni treba skoro vsu crikvu raskopati, ča bi bil veliki potrošak i devotio mala« (citirano prema Matejčić, 1991.).
Pomažući agilnom gvardijanu Glaviniću Vuk II. Krsto Frankapan zacijelo se prisjetio i časti koju mu je ovaj udijelio posvetivši mu svoje hrvatsko izdanje svetačkih životopisa, Cvit svetih (Venecija, 1628., 1657., 1702.). U vrijeme tiska prvoga izdanja Glavinićeve knjige Vuk je, kao karlovački general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine, junak Uskočkoga rata i brojnih sukoba s Osmanlijama, već dosegao zenit svoje vojničke karijere te je pisac posvete tu s pravom istaknuo kako »ne zaostaje ni za kim od velikaša našega naroda« (»inter nostrae nationes Proceres nemini secundus«). Uz to, središnji dio posvete razlaže legendarni rodoslov Frankapana kao potomaka starorimskoga roda Anicija koji je vojskovođu XVII. stoljeća simbolički povezivao s davnim, herojskim vremenima trojanskoga junaka Eneje i latinskoga kralja Turna.
Već je spomenuta veza Marijinih svetištâ na hrvatskom Trsatu i u talijanskom Loretu (gdje je, nakon kraćega boravka na Trsatu, nazaretska Sveta kuća pronašla svoje konačno utočište). Ne čudi stoga što se brojnim hodočasnicima koji su se iz cijele Europe slijevali u Loreto pridružuju se i oni iz hrvatskih zemalja. Usto, u Loretu je postojao Hrvatski (Ilirski) kolegij (Collegio Illyrico di Loreto), ugledna institucija koja je povezivala područje današnje Hrvatske s loretskim svetištem. Godine 1575. osnovao ga je papa Grgur XIII. (1572. – 1585.) i namijenio školovanju klera iz balkanskih zemalja pod Osmanskom vlašću. Među hrvatskim hodočasnicima u Loretu povijest bilježi i Vuka II. Krstu Frankapana. Svetu kuću posjetio je već kao starac, 1650. godine, u pratnji sina Gašpara II. te zeta Petra IV. Zrinskoga i njegova brata, tadašnjega hrvatskoga bana Nikole VII. Zrinskoga. Vukov najmlađi sin, Fran II. Krsto, autor je pak latinske elegije Querimoniae piae (Blaženi plač), prvi puta izdane u Macerati 1656. godine. Riječ je o svojevrsnom literarno-historijskom vrhuncu legende o prijenosu Svete kuće, ali i simboličke veze Trsata i Frankapana.
Uz brojne navedene poveznice u hrvatsku prošlost, onodobnu vojnu i kulturnu klimu, možemo zaključiti da su Vuk i Zvijezda (s franjevcima u svom središtu) obilježili srednju Hrvatsku i ostali u njoj kao živo tkivo europskoga tkanja.
Pripremili studenti diplomskoga studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (kolegij Frankapani kao naručitelji, ak. god. 2020./2021.): Patricija Andrašić, Lucija Begić, Filip Bosnar, Ana Busija, Iva Cvetkov, Andrea Ćorić, Nika Ćurić, Marta Damjanović, Lucija Dragija, Jerko Luka Gašpar, Paula Guzić, Lucija Habuš, Karla Hamžik, Tomislav Kiš, Dora Kokanović, Lorena Kovačić, Matea Adriana Marić, Petar Matić, Ana Maria Mihalić, Mateja Mlinarić, Karla Nizek, Jelena Ivana Oprešnik Bikich, Matea Panza, Ante Raguž, Marta Reljanović, Katarina Šijaković, Jelena Šimundić Bendić, Josipa Šurkalović, Mara Tadić, Ivona Tišljarić, Dorotea Zorbaz, (FF); Jelena Bogdanić, Sanda Črnelč, Petra Divković, Veronika Koprivnjak, Petra Kovačić, Mihaela Krpan, Petra Matković, Dorian Pacak, Mihaela Rašica, Monika Sinković, Tara Stanić, Antonio Špernjak, Antonela Šurbek, Mirta Vulelija (ALU).
Autori i izvori fotografija
2: Gradski muzej Karlovac, Zbirka fotografija, fotografske opreme i pribora, inv. br. GMK-KP-363-8
6, 7, 8: Zagreb, Hrvatski državni arhiv, Grafička zbirka (HR-HDA-903), inv. br. 202, 203, 2494
3, 9-11, 18: Danko Šourek
1, 4, 12-16: Tanja Trška
17: hr.wikipedia.org
Korištena literatura
Bregovac Pisk, Marina. Portreti u zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja, Zagreb: Hrvatski povijesni muzej, 2008.
Cvekan, Paškal. Franjevci u Karlovcu: prigodom četristote obljetnice osnivanja tvrđave-grada i tristo dvadeset godina djelovanja Franjevaca u Karlovcu, Karlovac: Paškal Cvekan, 1979.
Cvitanović, Đurđica. »Kulturna i umjetnička baština Karlovca od osnutka tvrđave do 19. stoljeća«, u: Karlovac 1579-1979: zbornik radova, Karlovac: Historijski arhiv, 1979., str. 373-383.
Holjevac, Željko. »Frankopani: slavni hrvatski plemićki rod«, u: Meridijani XII (2005.), br. 91, str. 78-84.
Hoško, Emanuel. Trsatski franjevci: pet i pol stoljeća služenja Trsatskom svetištu, Rijeka: Adamić; Franjevački samostan Trsat, 2004.
Hrvatski biografski leksikon online (Leksikografski zavod Miroslav Krleža), https://hbl.lzmk.hr/.
Klaić, Nada. Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću, Beograd: Nolit, 1976.
Kruhek, Milan. »Postanak i razvoj tvrđave i grada Karlovca«, u: Karlovac 1579-1979: zbornik radova, Karlovac: Historijski arhiv, 1979., str. 81-104.
Kruhek, Milan. Karlovac: utvrde, granice i ljudi, Karlovac: Matica hrvatska, ogranak, 1995.
Kruhek, Milan. Franjevački samostan i crkva Presvetog Trojstva u Karlovcu, Karlovac: Franjevački samostan Karlovac, 2000.
Kruhek, Milan. »Tri i pol stoljeća Franjevaca u gradu Karlovcu«, u: Svjetlo, časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja 3-4 (2008.), str. 248-267.
Kukuljević Sakcinski, Ivan, Književnici u Hrvatah iz prve polovice XVII. vieka s ove strane Velebita, Zagreb: Štamparija Dragutina Albrechta, 1869.
Kuzmić, Boris. »Cvit svetih«, u: Hrvatska književna enciklopedija, ur. Velimir Visković, Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 2010., str. 293.
Laszowski, Emilij. »Dnevnik grofa Vuka K. Frankopana iz god. 1648. i 1649.«, u: Starine JAZU, knj. 40 (1939.), str. 75-102.
Lopašić, Radoslav. Poviest i mjestopis grada i okolice, Zagreb: Nakladom Matice hrvatske, 1879.
Lopašić, Radoslav, »Vuk Krsto Frankopan Tržački«, u: Danica. Koledar i ljetopis Društva svetojeronimskoga za priestupnu godinu 1884., Zagreb: Knjigotiskara C. Albrechta, 1883., str. 99-108.
Lopašić, Radoslav. Oko Kupe i Korane: mjestopisne i povjestne crtice, Zagreb : Naklada Matice hrvatske, 1895.
Matejčić, Radmila. »Barok u Istri i Hrvatskom primorju«, u: Anđela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1982., str. 385-648.
Matejčić, Radmila. »Pregled kulturno-povijesnih spomenika Vinodola«, u: Vinodolski zbornik 3 (1983.), str. 327-358
Matejčić, Radmila. Crkva Gospe Trsatske i Franjevački samostan, Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1991.
Palameta, Miroslav. »Kačićevo čitanje Glavinića«, u: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu 5 (2012.), str. 27-42.
Pandžić, Miljenko; Kruhek, Milan. Hrvatski knezovi Zrinski i Frankopani: katalog izložbe u povodu 300-te godišnjice pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 30. travnja 1671., Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske; Arhiv Hrvatske, 1971.
Pelc, Milan. Renesansa, Zagreb: Naklada Ljevak, 2007.
Polleroß, Friedrich. »The Annales Ferdinandei of Franz Christoph of Khevenhüller and Elias Wideman«, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 41 (2017.), str. 39-46.
Potočnjak, Saša. »Prvotisak Elegije Frana Krste Frankopana iz 1656. godine (Querimoniae piae, Macerata, 1656.)«, u: Fluminensia: časopis za filološka istraživanja 30 (2018.), br. 2, str. 7-28.
Potočnjak, Saša. »Od Trsata do Loreta…«, u: Putovima Frankopana. Frankopanska baština u Primorsko-goranskoj županiji, ur. Ines Srdoč-Konestra, Saša Potočnjak, Rijeka: Primorsko-goranska županija, Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci, 2018., str. 317-325.
Radovinović, Radovan. Stari Karlovac: ulice, kuće, ljudi, Karlovac: Tiskara Pečarić-Radočaj, 2010.
Ratkaj, Juraj. MEMORIA REGVM, ET BANORVM, REGNORVM DALMATIÆ, CROATIÆ, ET SCLAVONIÆ, VIENNÆ AVSTRIÆ, Ex Officinâ Typographicâ Matthæi Cosemrouij, Sac: Cæs: Maiestatis Typography Aulici, in Aulâ Coloniensi, Anno 1652.
Rattkay, Juraj. Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, preveli Zrinka Blažević, Vladimir Rezar, Boris Nikšić, Teodora Shek Brnardić i Irena Miličić, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2000.
Santorelli, Giuseppe. »Štovanje Majke Božje Loretske te prisuće Hrvata u Loretu«, u: Dometi 24 (1991.), str. 59-72.
Schneider, Marijana. »Zrinski i Frankopani u likovnoj umjetnosti«, u: Historijski zbornik 25-26 (1972.-73.), str. 251-257.
Strčić, Petar. »Vončinin genealoški, onomasiološki i kronološki pristup Franji Krsti Frankopanu«, u: Kolo. Časopis Matice hrvatske, XII/2 (2002.), str. 31-45.
Szabo, Gjuro. Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb: Matica hrvatska, 1920.
Tulić, Damir. »Skulptura i altaristika u vinodolskom kraju u 17. i 18. stoljeću«, u: Czriquenicza 1412. Život i umjetnost Vinodola u doba pavlina, ur. Nina Kudiš, Crikvenica: Muzej Grada Crikvenice, 2012., str. 91-104.
Tulić, Damir. »Drvena skulptura i oltari u suton Frankapana«, u: Putovima Frankopana. Frankopanska baština u Primorsko-goranskoj županiji, ur. Ines Srdoč-Konestra, Saša Potočnjak, Rijeka: Primorsko-goranska županija, Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci, 2018., str. 188-192.
Ugry, Bálint; Žvorc, Maja. »The Čakovec Stone Bust Collection: New Identifications, Possible Dating and the Identity of its Commissioner«, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 43 (2019.), str. 123-138.
Vončina, Josip. »Fran Krsto Frankopan (1640/1643. [?] – 30. Travnja 1671.)«, u: Fran Krsto Frankopan. Djela, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1995., str. 1-61.
Zajec, Vlasta. Studije o drvenim oltarima i skulpturi 17. stoljeća u Istri, Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti, 2014.
Žmegač, Andrej. Bastioni kontinentalne Hrvatske: prilog poznavanju fortifikacijskoga graditeljstva u Hrvatskoj od 16. do 18. stoljeća, Zagreb: Golden marketing; Institut za povijest umjetnosti, 2000.
Legende ilustracija:
1. Portret Vuka II. Krste Frankapana objavljen uz tekst R. Lopašića 1883. godine
2. Karlovac od Rakovičke strane, pogled na zvonik franjevačke crkve u Karlovcu, fotografija iz fotoalbuma Hinka Krapeka Grad Karlovac i njegova okolica, 1889.
3. Glavni oltar franjevačke crkve Presvetoga Trojstva u Karlovcu
4. Modruš
[5 nema legendu]
6. Neznani autor, Portret Vuka II. Krsta Frankapana, 1722., bakrorez
7. Neznani autor, Portret Vuka II. Krsta Frankapana, 1722., bakrorez
8. Neznani autor, Portret Vuka II. Krsta Frankapana, 1722., bakrorez
9. Naslovna stranica dnevnika (Schreibkalender) Vuka II. Krste Frankapana
10. Stranice dnevnika Vuka II. Krste Frankapana
11. Dekorativni motiv otisnut na posljednjoj stranici dnevnika Vuka II. Krste Frankapana
12. Novigrad na Dobri, stari grad
13. Bosiljevo, stari grad
14. Antependij i predela nekadašnjega oltara iz crkve sv. Roka i Sebastijana u Novom Vinodolskom
15. Unutrašnjost franjevačke crkve na Košljunu
16. Slunj, stari grad
17. Trsat s frankapanskim kaštelom, franjevačkom crkvom i samostanom (detalj grafike s prikazom Rijeke iz J. W. Valvasor, Die Ehre dess Hertzogthums Crain, 1689.)
18. Frankapanski grb na južnom portalu pročelja trsatskoga svetišta
